two-squatting-knights

Četovanje

PREDGOVOR

ČETOVANJE

by: Luka Kordić

Što se krijesi u zelenu parku
na litici ponad plaže snene,
đe se njišu od borova krošnje?
Jal su lampe, jal su mobiteli?

Nisu lampe – crko dalekovod,
za popravke dugo para nema.
Di su pare? – Pojeli tajkuni,
pa u mraku obnoć parkić drijema.

Čulo bi se da su mobiteli,
to što žuni – to svirala nisu.
Nit su lampe, nit su mobiteli,
već upaljač Vojvode nam drčnog.

Kremen kreše – vjetar vatru gasi!
Bolnim palcem sve po zraku vrti.
Mrk se mršti, psovke s brka brsti,
okom sijeva, srdit kletvu mrsi,
pa glas diže da čuju na Braču:
“I ja majku ovom upaljaču!”

Pamti Vojo što pričahu stari
na zidiću u najkašnjoj uri
“Ako duvaš ne duvaj po buri!
Da zavidaš ne znan kakvu granu,
pola sukljaš — pola vjetar kuri!”

Ustane se Vojo sa zidića,
pa u svjetlu mobitel-ekrana
sliku slika, šalje četi svojoj:
“Nu u mene kolika je grana!”

Odazva se prvo mrki Vuče,
Brka britkog što ga ipak suče,
I u pismu odgovara drsko:
“Što te snađe, o Govedo mrsko,
gdje si našo da duvaš po buri?”

Ne stiže to Vojo ni razaznat,
kad već stiže odgovor od drugog,
nu čitabe od Dušana vrlog,
obasjane Vojvodi na dlanu:

“Zdrav mi bio darežljivi Vojo,
na pozivu umnogomu hvala!
Grana, rekoh, meni nije strana.
Bezbroj njizi u papir sam vio!
Al sam obdan na sahrani bio,
đed mi crče — kom sam bio mio —
ter me nešto posred duše ganu.
Obećo sam đedu na umrlu,
kad je ležo tu u apartmanu,
da ću bacit svu drogu sem vina,
a on meni obeća amanet.
Nek je grana i đavlu bez mana,
nek sam duvo čak i za orkana!
Bacio sam, časnu riječ sam dao —
ostavi mi đeda apartmana!”

Ne stiže se Vojo izbezumit
đe apartman promjeni čovjeka,
kad no zvoni još poruka neka,
inboks krcat, mobitel mu šteka,
a javlja se Ante sin od Ante,
pokojnoga Ante Antinoga,
sa porukom jasnom i konkretnom:

“Nemoš duvat kad ov’liko duva.
Zadnji ja sam za reć ‘neću’ drozi
Al će Jugo, umest će te kiša,
slušao sam sada na prognozi.”

Odgovara Vojo strelimice,
Jezik plazi, prebira dugmeta:
“I ti si mi bistar ko krečana!
Ðe će kiša kad Bura rešeta?”

“Jugo, Vojo, Jugo i kijamet!”
Odgovara Ante, sin od Ante,
“Kad udari Velimir-ciklona,
četr’est tona vode past će na te!”

Što ‘Velimir’? Zamisli se Vojo,
Tko cikloni takvo dade ime?
Jel tko steko ugled i imanje,
poso, plaću, da se bavi time?
Omrknu se Vojvoda još više,
prokle ime nemiloj cikloni,
pa počasti sa čitabom četu:

“Jedan naš je u Maroku bio,
deve jaho, ima slike s njima,
nije našo vina i kurabi,
al je našo kvalitetnog dima!

No ga sudba na povratku stiže,
žandarima u ruke je pao,
glupo pao, mito nije dao,
pa žandari zaplijeniše drogu.

Hoćel dunut il prodat za pare,
vjećala je pandurija dugo,
jer to nije sa livade trava,
nego Turčin da ti ode glava!

Tako jedan, za kog rod me veže,
dobi grumen da ga dobro proda,
i još globi sljedećeg u nizu
kojem njegov jatak ispreproda!

No rod mi je pa ma zovnu sebi
Na sir, pršut i kuhana jaja,
Kobasicu i prženu ribu,
Mramor-kolač što se dlijetom vaja,

Četvrt svinje uz kiselo zelje,
odrezak uz gomilu krumpira,
pačje batke, guščje karabatke,
I bakalar što u srce dira,

Supu rijetku pa palentu gustu,
Žličnjak-nokle uz umak od zeca,
Puru, pijetla i još kokoš tustu,
Pelinkovac, platu suvog mesa,

Kefir-jogurt s fetom crnog kruha,
Kanapeje što odišu šarmom,
Mlado pile nadjeveno čvarkom,
Kazan graha poduprta sarmom,

Zeljanicu od valjana tijesta,
Kupus-čorbu od birana lista,
Pitu, pivo i kompot od šljiva,
Artičoke… I još čuda trista!

Sjedim tako, žvačem karabatak,
kad on na stol vel’ku kesu tresnu,
na stol tresnu zelenjavu šesnu
kad je vidjeh zubalo mi bljesnu!

Odakle ti, reko, rode, ovo?
Sve se bijeli i za prste lijepi!
Cvijet do cvijeta, smola im se cijedi!

Ispriča mi nedilja i dika,
uz čibuće poslje skromna jela,
gdje je onaj škrt bio na mitu
pa je ost’o bez dva kila cijela.

Ja mu na to zaiskah dva cvijeta,
sve u ime vrle čete svoje,
te mu rekoh da tamo od ljeta
ne vidjesmo lista prave boje

Sažali se na to rod i dika
pa mi dade više no sam isko
cijelu granu u lim zamotanu
on je meni u desnicu stisko.

Boj ne bije vremenska prognoza,
već boj bije apstinentska kriza!
Na vam slika, pa mi rec’te, četo,
da je grana đabe zamotana?”

Odgovara Voji mrki Vuče
na čitabu, premda nešto dockan:
“Gospe ti od Vrpolja i Sinja,
što ga nasra na kurcu te nosam!

Znaš da ne znam latinična slova,
a sva druga problem su još veći!
Đe me snađe s toliki podatci?
Sa podatci i sa karabatci!
Da je Turčin – mogo’s odma reći!

Nevolja je kad te Turčin snađe,
još kad k tomu teška kriza mori.
Stižem tamo u najkraćem roku —
jest, odavno ne vidjesmo đoku!”

Uto stiže od Dušana pismo:
“Kuku! Lele! Al me sjeba stručno!
Mišljah drogu ostaviti jadan
al me strefi sve to što si ždero
i sad ovdje s toga sjedim gladan!

Stomak mi je sav uz rebra stisnut,
sendvić će mi radi tebe kisnut!
Po njeg idem – doć ću Ture vidjet,
budel’ orkan ja ću doma klisnut.”

Još se javi Ante unuk Antin:
“O Govedo, kano katran bistro,
da si slušo mjesto trp’o use
ne bi uz’o droge od pandura!

Sreća tvoja pa se orkan bliži —
lud bit treba za sad biti vani.
Doć ću pomoć da dokaze duneš,
da ne bude poslije stani-pani.”

Gleda Vojo, brci mu se šire,
prizva četu, veselo se kesi:
Džabe Turčin – oni pa da neće?
Valja slikat, jednom kad se desi.


    • TEKST:
    • BLOG:
    • AUTOR:
    • FB PORUKA:

ŽELITE NAGRADITI PJESMU?
JOŠ POEZIJE!