(Dez)integracija djece iz susjedstva

(Dez)integracija djece iz susjedstva

(Dez)integracija djece iz susjedstva

foto: popravak-racunala.com

Kako često ujutro sjedim u Crnom mačku, imao sam priliku upoznati klince koji tamo dolaze igrati Playstation, napuniti mobitele i zabaviti se. Među njima sam razabrao nekoliko malih Roma, i to po tome koliko su bili pristojniji i ozbiljniji od ostale djece. Viđao sam ih tu i tamo kako igraju FIFA-u, a jedne sam večeri prolazio Podoljem i vidio jednog od njih kako stoji preko puta kafića i tužno gleda unutra.

U Mačku je te večeri bila zabava s koktelima i kafić je bio krcat. Malcu se unutra punio mobitel, a kako ima trinaestak godina i nula novaca, plašio se ući među ekipu. Podsjetio me na mene i moje studentske dane u Zagrebu, kad bih i sam prošao pored takvog nečeg i znao da sa svojih nula novaca tamo nemam što tražiti. Dobro, ja sam bio punoljetan, ali svejedno — dovoljno sam često bio onaj koji stoji negdje vani dok se nešto veselo događa negdje unutra i znao sam nas još puno, puno takvih.

 

    • TEKST:
    • BLOG:

Računala u lošem kvartu

Nekoliko dana kasnije prišao mi je jedan od njih, V., a nedugo zatim upoznao sam i njegovog brata D.-a, kojeg sam bio vidio pred Mačkom. Momci su bili simpatični i znatiželjni, na svoj način zreliji nego što sam ja u njihovim godinama bio, a opet djeca kao i sva druga. Školuju se na Cresu, tako su rekli, a tamo dobiju priliku zaraditi džeparac. Uštedili su neku siću, pa su me pitali bi li im znao nabaviti jeftin laptop, budući da su me u Mačku viđali vječno instaliranog s laptopom.

Nisu imali ni izbliza dovoljno novaca i za što ozbiljno, ali su me podsjetili na neke stvari. Ja sam iz splitskog kvarta koji je, kad sam bio i nešto mlađi od njih dvojice, bio jeziv. Čak i da nije bilo rata, mi bi na Brdima pamtili devedesete kao da ga je bilo. No, ono čega je u Splitu bilo dosta, čak i u takvim kvartovima, bili su roditelji koji su rano nabavili i počeli koristiti kompjutere iliti računala.

Bilo je jako puno ljudi s pozadinom i poslovima u domeni tehničkih znanosti, inženjera pogotovo, i dosta ljudi koji su znali engleski jezik i htjeli da ga njihova djeca nauče. Naša je generacija odrasla uz računala, a računalna igraonica “CD Haker” na Brdima samim je svojim postojanjem smanjila razinu maloljetničke delinkvencije s alarmantne na gotovo nepostojeću. Čak su i klinci koji nisu kod kuće imali računalo dobili priliku sudjelovati s ostalima u nečemu bezazlenom.

Dobro, trebalo je podijeliti “odgojnih” šamara djeci koja su znala iz kuće drpiti novce i potrošiti ih u igraonici. Duboki naklon svakom roditelju koji je, poput mog starog, djetetu nedvosmisleno stavio na znanje da nema namjeru odgajati lopova. Bolje danas roditelj, nego sutra policija. Ali kad se zbroje sportski sadržaji koje je gradska vlast izgradila pokraj škole Brda, malonogometni tereni pored svake zgrade za koje su stanari samoinicijativno odvojili novce i računalna igraonica, dobije se jednadžba koja je u mojoj generaciji zaustavila propast inače lijepog kvarta i usmjerila ga prema oporavku.

Danas ćete ljude s Brda zateći kako vode blogove, društveno korisne udruge (ćao Matea!), s razlogom postaju istaknuti članovi zajednice na koje možete biti ponosni (veliki pozdrav Antoniji!), a o svima drugima, od liječnika, preko geodeta, do vatrogasaca i ugostitelja, da ne pričam. Generaciju prije naše pokosili su heroin i kriminal, a vremena koja su poharala sjevernu obalu Splita dovela su do toga da joj sudbinu kroji propali bauštelac Kerum. No, moja generacija je nešto sasvim drugo i u tome su veliku ulogu igrala računala.

Nije bilo bitno ima li ih svatko od nas. Bilo je bitno da klinci koji bi prije računala u najosjetljivijim godinama zaglavili u kriminalu, drogi i nasilju postanu umjesto toga barem igrači DoTA-e. Nije to najkonstruktivnija stvar na svijetu, ali dotaši nisu nikad demolirali autobuse broj četiri, nisu krali aute i bicikle, nisu uništavali liftove, nisu ostavljali igle po igralištima i njih se druga djeca i njihovi roditelji nisu morali bojati.

Nedavno sam posjetio svoje rodne Ravne Njive, dio nekadašnjeg kotara Brda, i bilo mi je drago da su danas jedno od najugodnijih mjesta u državi. Ljudi se još sjećaju kad su bile među najgorim mjestima u puno većoj državi.

 

    • TEKST:
    • BLOG:

Moj dida i oni

Zamislio sam se malo nad D.-om i V.-om. Njih su dva anđeli naspram brdskih mandrila kakav sam i ja mogao ispasti usprkos najboljem trudu mojih roditelja. Da nismo imali nevjerojatno predanog oca, koji nam je pribavio kompjuter, naučio nas kartati “Magic”, vodio nas na bazene i dovlačio hrpetine knjiga koje je čitao s nama učeći nas engleski, brat i ja smo mogli ispasti posve drugačiji ljudi. Nisam imao novaca, novčanicu od sto kuna sam prvi put u ruci držao kad sam otišao na fakultet, ali me je imao tko uputiti u čitavu diskografiju Boba Dylana i čitav opus Terryja Pratchetta. Zbog toga me danas čitate i zbog toga mogu ljude petkom uvečer zabavljati čitanjem poezije.

Ti klinci nemaju pristup tim stvarima. Ti klinci nisu imali ni pošteno računalo, da barem sami otkriju što se da otkriti na internetu. Školuju se na otoku, a tko je imao dodira s otocima zimi zna kako je tamo kad nemaš novaca ni što sa sobom. Pitajte Velalučane koliko ih je završilo u komunama. Pitajte u bilo kojem manjem mjestu na tim planinama usred mora kako je to kad zimi radi točno jedna birtija u kojoj se mladi ljudi bez ičega za raditi laktaju sa starim alkoholičarima.

Puno bi mi draže bilo da se klinci igraju i da komuniciraju s drugom djecom po cijelom svijetu. Muškići su od svojih trinaest-četrnaest godina, past će im svašta na pamet, vrag zna da sa mnom sto pedagoga ne bi izašlo na kraj u tim godinama, ali klinac koji ima Facebook, YouTube i računalne igre na dohvat ruke je klinac koji će se znatno teže navući na stvarno opasne gluposti.

Tako sam popričao sa svojom voljenom ženom i zaključili smo da ćemo klincima dati jedan stariji laptop. Kroz godine sam ih dovukao nekoliko u stan, da uvijek imam bar jednog pri ruci ako se koji pokvari. Uzeo sam svoje staro “Lenovo”, instalirao na njega sustav i nekoliko igara, pomogao klincima napraviti zajednički email račun, račun na platformi za računalne igre Steam i postavio im uvjet kakav bi moj djed postavio meni.

Dao sam im džepni nožić i četkicu za zube, okrenuo laptop naopako i rekao im: “Dobit ćete kompjuter jedino ako naučite kako očistiti ventilator.” Osjećao sam se dužan svome djedu naučiti nekoga nešto popravljati — taj je čovjek produžio rok trajanja svim strojevima u kući za brat-bratu dvadeset godina. Uz to, meni je to računalo potrajalo silne godine baš zato što sam ga sam naučio popraviti. Ventilator zagušen prašinom je najčešći kvar na laptopu. Na servisu bi im za “popravak” toga tražili novce, a gdje da ih oni nađu?

Momci su se oduševljeno bacili na to, odvili jedne vijke, druge vijke, pažljivo izvadili ventilator, s unutrašnje rešetke skinuli prst prašine zbog koje se računalo pregrijavalo, izvadili ventilator, očetkali ga iznutra i pažljivo sve vratili kako je bilo. Da je moj pokojni djed Antun živ, rekao bi: “E, da sam ja imao dva ovakva unuka, a ne vas magarce!” i bio bi ponosan na V.-a i D.-a.

I eto, klinci imaju računalo. I budu li ga održavali kako su naučili, trajat će im jako dugo.

 

    • TEKST:
    • BLOG:

Čemu ovaj tekst?

Ljudi kod nas primijete Roma samo kad radi nešto pogrešno ili primijete samo onoga koji se okrene delinkvenciji i kriminalu. One koji uredno rade u pekarama, koji odvoze krupni otpad, koji rade na bauštelama, dostavljaju pizze, rade na kioscima, servisiraju elektroniku, sviraju u bendovima, studiraju s njima i rade sto drugih svakodnevnih stvari ljudi ne registriraju.

Prije mog nedavnog nastupa sjedili smo u Mačku prijatelj iz Splita i ja, a V. je naletio pitati me nešto u vezi s računalom. Facebook mi je bio otvoren, V. je vidio neke moje slike s mikrofonom i pitao me jesam li pjevač. Rekao sam da čitam pjesme i da ću za koji dan baš tu u kafiću imati nastup. Klinac je pitao smiju li on i brat doći. Prijatelj i ja smo ga zbunjeno pitali zašto misli da ne bi smio. Na to nas je klinac u nevjerici pogledao i smrtno ozbiljno upitao: “Neće vas biti sram ako smo mi tu?”.

Mi živimo u toj zemlji. Mi Hrvati smo Rome četrdesetih godina prošlog stoljeća trpali u stočne vagone i klali u logorima. U vrijeme kad je moj djed imao osamnaest, netko bi ove malce, u ovoj zemlji, poslao Maksovim mesarima.

Zato ne vidite ljude koji su “integrirani”. Integrirali su se u društvo koje zaslužuje da ga se dezintegrira. U tom društvu bistar klinac brzo shvati da puno ljudi smeta kad se netko pred njima usudi biti dvije nijanse tamniji u petak navečer. Kako u Hrvatskoj takvih ljudi ima koliko hoćeš, dijete se nauči strepiti i pred onima koji mu neće ništa nažao. I onda se šuti i kloni ljudi i trudi se postojati što manje, čak i ako bi netko, kao ova djeca, najviše od svega htio sudjelovati, biti dio zajednice i biti kao i svi ostali.

Mi, također, živimo u zemlji u kojoj se svakom živom rutinski tolerira sve od utaje poreza do obiteljskog nasilja. Ali Romima se broji svaki prijestup i svakom od njih se broji svaki prijestup bilo kojeg drugog Roma. Desilo se ne jednom Romu da ga policija zaustavi na novijem biciklu i oduzme mu ga “jer ga je sigurno negdje ukrao”. Takve se stvari događaju svakodnevno. Za postupke jednog delinkventa odgovaraju čak i ljudi koji su iz siromaštva dogurali do zasluženih diploma. Djevojka koja je završila medicinu doživjela je da joj na razgovoru za posao pozovu policiju. Žena je jednostavno bila “previše garava” da joj povjeruju da nije nekom ukrala diplomu i dokumente.

V. i D. sada imaju računalo, koje nije najnovije i najbolje na svijetu, ali za njega nemaju vlasnički list. Nemam ni ja više papire za to računalo, a klinci bi ih, kao klinci, izgubili ovako i onako. Ali ovako oni barem mogu uprijeti prstom u ovaj tekst i uputiti one koji bi im ga uzeli da se obrate meni. A onda ja mogu jamčiti da sam im ga dao, reći gdje je to bilo i reći da njih dvojicu puste na miru. Fotkali smo se kako računalo popravljamo i razvedrili ljude koji su u tom trenutku bili u našem društvu.

I baš nikog nije bilo sram što su tu s nama.

(Stavio bih fotku na kojoj popravljamo računalo i naveo momcima imena, ali djeca su zaštićena zakonom i takve se stvari ne smije raditi. Čisto ako se netko pitao zbog čega inicijali 😉 )

ŽELITE NAGRADITI ČLANAK?

Ako ste pri novcima i želite nagraditi i pomoći moj rad, to možete uraditi na dva načina.

Možete kupiti primjerak moje knjige Posljednja krčma u centru.

Ili mi možete donirati novce slijedeći upute ovdje.

Hvala vam najlijepša!


JOŠ POLITIKE!