ES EF ES EN

PREDGOVOR

ES EF ES EN

 

Imam rupu u džepu,
bunar u prsima,
tri sibira ničega u kalendaru
i brzinom od 214 Gregora Samsi u minuti
probijam zrak u slobodnom padu.

Cijelim putem prema dolje
jeftine naljepnice
– crvene, plave i bijele –
bliješte i vele:
„Iluzija slobode bit će s tobom
da te vodi
u rupu bez dna“

Lik kog znam mi je platio tri dana riže.
Mogao sam čak i birati – Ožujsko ili Karlovačko.
Za sebe je naručio Pelinkovac – četiri dana kruha,
ako ga izrežeš pažljivo, da traje.
Donio sam mu ih sa šanka i nisam mu rekao:
„Izvoli, prijatelju, svoj pelinkovac.
Hvala što si mi platio pivo,
da biram, birao bih rižu.
Al uzet ću što mi daš.
Pivo i onako bolje tresne
na prazan želudac…“

Jeftine naljepnice
– bijele, crvene i plave –
promiču mi kraj očiju kao crtani film.
Tri dana riže,
tri minute hmelja,
pogone me prema dolje
sve brže i brže.

Djevojčica sa dobrim omjerom visine i volumena
Zahtijeva od bradatog dječaka da joj kaže kako divne dojke ima.
Ali!
Ne smje pri tom ukazat na to da ona uopće ima dojke.
Dječak otvara usta i veli:
„Slušaj Sise, cijele sise ti bulje u sise, sise?“
Ona veli polaskana: „Pričaj mi još!“
„Sise! Imaš sise,
a uz to sise,
pa onda sise,
a i sise su ti dobre,
još da ne spomenem kakve su ti sise k’o da nisam ništa reko…“
Dovršava nabrajat redom sve što u njoj vidi,
a ona se raduje sa svakim novim komplimentom i dirnuto veli,
dok popravlja dekolte,
„Joj!
Tako je lijepo kad na tebe ne gledaju kao na životinju!“

Iluzija slobode sa jeftinih naljepnica
– crvenih, bijelih, plavih –
titra kroz moj pad i šapće:
„Reci joj da stavi burku
pa da ga onda pita što u njoj vidi,
poberi šamar
i sve ovo će prestat…“

Šutim i crtani film se nastavlja
642 Gregora Samse u minuti,
brže i brže,
razina tjeskobe:
Deset milijuna i jedan Raskoljnjikov
Tisuću i petsto Vidovića
Trideset i jedan Jozef K.
Pri tjeskobi od cijelog jednog Werthera probijam zvučni zid.

Javna rasprava završava povicima:
„Dajte nam pivo i sise ili nam dajte smrt!
Ni o čem drugom od nas nećeš čut!“

A jefitne naljepnice
– plave, bijele i crvene –
postaju mlaz,
vječnost trenutka nakon što si se poskliznuo,
a prije nego se konačno spičkaš.

To traje.
I traje.

Kada vječnost s mene zguli zadnji trag strpljenja,
a  iluzija slobode poljubi me za rastanak,
na dnu rupe bez dna vidim armirani beton
i podižem ruke u pobjedi.

Od mog udara
prazninom odjekuje zaglušujući
MÜNCH!

Armirani beton se rasteže u dubinu četiri Ljudske komedije
— trenutak maksimalne napetosti —
a zatim me povratni trzaj
— silom od četiri tisuće osamsto dvadeset MegaKafki —
lansira u orbitu.

I čitavim putem prema gore
prvo je plavo,
pa je bijelo,
pa je crveno…

…i puno je zvijezda!

 

KRAĆA VERZIJA

    • TEKST:
    • BLOG:
    • AUTOR:
    • FB PORUKA:
ŽELITE NAGRADITI PJESMU?

JOŠ POEZIJE!