Hibridni rat, što to je?

Hibridni rat, što to je?

Ako slučajno imate puno fejsbučkih prijatelja koji komentiraju dnevnopolitička zbivanja, onda vam nije moglo promaknuti da je Damir Krstičević, trenutni ministar zadužen za vojsku u vladi HDZ-a, izjavio da se protiv njega vodi “hibridni rat”.

Vrlo brzo su ljudi ustanovili da on nije jedini koji se razbacuje tom floskulom u zadnje vrijeme te da je RH potpisala nekakav sumnjivi sporazum o suzbijanju tog “hibridnog rata” koji se vodi protiv Damira Krstičevića. Ostavit ću gospodina ministra za kolege u čijim će kolumnama pri kraju tjedna sigurno biti zvijezda.

Meni je zanimljivije informirati svoje čitatelje o tome kako su se ljudi počeli nabacivati tom konkretnom glupošću.

Pravo pravcato bombardiranje dezinformacijama

Za vrijeme administracije Barracka Obame, a time i Hillary Clinton, dogodilo se uništavanje sjevernoafričkih država, puč u Ukrajini, kriza oko Krima, nezapamćeno dizanje panike na Baltiku i, upečatljivije od svega, Islamska Država. Nezamisliva količina sredstava i truda uložena je u to da se u situacijama koje su stvorile Sjedinjene Države njih same prikaže kao mirotvorce i “faktor stabilnosti”.

To posljednje dio je baštine ratova u Vijetnamu i Koreji, kao i nezadovoljstva recentnijim ratovima u Afganistanu i Iraku. Američka se politika po pitanju ratovanja podijelila na dva tabora. Prvi je otvoreno ratnohuškački, fašistički tabor kakav je na vlasti bio u vrijeme Georgea Busha mlađeg, koji želi ratovati javno, glasno i spektakularno.

Drugi tabor je suptilno fašistički, apelira na senzibilitete javnosti koja bi uživala tekovine imperijalizma, ali bi voljela uz to imati i čistu savjest, pa se mora ratovati znatno manje javno, glasno i spektakularno. Takva adminstracija mora, jasno, čvrsto kontrolirati medije. Problem s Vijetnamom, za takve, nije bio ni u čemu drugome nego u tome što su mediji tada slučajno informirali ljude o tome što zapravo njihova vojska tamo radi i kako to izgleda.

Inače, budite vrlo, vrlo oprezni svaki put kada čujete Amerikance kako pričaju o islamizmu. Većina modernijeg islamizma, bilo da se radi o Muslimanskoj braći, Talibanima, Islamskoj Državi, vladavini dinastije Saud ili čak iranskoj teokraciji direktna je posljedica američkog djelovanja. U svim tim državama su militantni vjernici bili opcija koja je na vlast došla zbog protivljenja SAD-a tome da na vlast dođu sekularni socijalisti s kojima bi bilo neusporedivo teže manipulirati. Militantno vjerništvo, bilo ono katoličko, židovsko ili muslimansko, američki je izvozni proizvod.

Obamina administracija je pretvorila Bliski istok u igralište plaćenika i vjerskih fanatika, dok su se oni sami bavili bespilotnim letjelicama — idealnim sredstvom nametanja američkih interesa vojnom silom uz minimalni rizik da neki Amerikanac strada. Sve je to za cilj imalo izbacivanje ruskih saveznika iz igre. Cijela se priča spektakularno raspala kad se Rusija umiješala, dala američkoj štićenici Turskoj po nosu i u vrlo kratkom vremenu riješila umjetno stvorenu “islamističku prijetnju” kojom su američki mediji bombardirali svijet godinama.

I tu su stvari postale problematične. Putinova Rusija je daleko od benigne i bezazlene zemlje, ali su SAD postigle da Rusi ne moraju ništa lagati da bi ispali mirovorci i dobrotvori. Dovoljno je bilo da ljudi čuju da su se Rusi umiješali, vide da se situacija rapidno popravlja i sami donesu zaključke. Nije da je itko odjednom počeo konzumirati nekakvu rusku propagandu, jednostavno je postalo teško nekritički konzumirati proizvode američke propagandne mašinerije.

A ne konzumirati proizvode američke propagandne mašinerije znači voditi “hibridni rat”. Jasno.

Prava pravcato ciljano neinformiranje

Ta ista propagandna mašinerija koja je godinama lagala cijelom svijetu u oči upregnuta je u predsjedničke izbore s ciljem da se ponovno izabere ista administracija, ovog puta s Hillary Clinton na čelu. Ono što se dogodilo, stvarno spektakularna stvar o kojoj hrvatska javnost malo što zna, je da joj je u kampanji za predsjedničkog kandidata ozbiljno zaprijetio Bernard Sanders.

“Bernie” Sanders, dugovječni senator iz Vermonta, predstavljao se kao “demokratski socijalist” tijekom čitavog svog djelovanja, mada bi ga kritičari objektivno smjestili negdje na sindikalistički centar.

Od individualnih donacija građana Sanders je prikupio više nego itko u povijesti američke politike, ljudi su se ispisivali iz Republikanske stranke i prelazili u demokrate samo radi njega, mladi ljudi koji nikad nisu marili za politiku su se angažirali zbog njega i internet ga je prigrlio kao čovjeka kojeg, kakav je da je, i SAD i svijet trebaju. Ankete su pokazivale da bi pomeo Trumpa, dok su za Hillary jasno govorile da će tijesno izgubiti.

Ono što se dogodilo bila je totalna medijska blokada. Bilo je jezivo za gledati zbog toga što čak i netko tko je potpuno skeptičan prema teorijama urote nije mogao ne vidjeti cenzuru i sav jad američkih medija. Na stranačkim predizborima nije se glasalo u svim državama odjednom nego u skupinama država, pa ste mogli jasno vidjeti kako mediji izvještavaju. Kada bi Bernie Sanders osvojio četiri države, a Hillary jednu, televizije bi javljale da je “Hillary premoćno pobijedila” u toj jednoj državi, dok se ove ostale ne bi spominjale.

To je samo jedan od bezbroj primjera. Sanders je punio dvorane, dok su ljudi privatnim snimkama s lica mjesta na Facebooku dokazivali da Hillary ima podršku samo stranačke glasačke mašinerije. Bilo bi teško u jednom čitkom i konciznom članku prenijeti sve gadarije koje sam za vrijeme te kampanje vidio, ali da je netko htio demonizirati SAD, ne bi mu bila potrebna nikakva propaganda. Mogao je snimiti bolno nepristran dokumentarni film o tim predizborima.

Prodemokratski mediji su se kroz cijele predizbore koristili Donaldom Trumpom kao strašilom koje je trebalo potaknuti ljude da ponovno izaberu demokrate. Tu smo strategiju vidjeli kod nas – što više SDP dopusti krajnjoj desnici da se razmaše, to će više ljudi iz čistog straha i panike glasati za njih. Televizijske mreže potpuno su ignorirale Sandersa, ali ne i Hillary, dok je Trump guran do besvijesti. To je, više nego išta drugo, Trumpu donjelo republikansku kandidaturu. On je trebao biti klaun koji će izgubiti od Hillary. Inače bi mu se dogodila potpuna medijska blokada kao Sandersu.

Kao što je jasno primijetio Slavoj Žižek, a i Tariq Ali kada sam mu kod Srećka Horvata u HNK postavio pitanje, pravi izbori u SAD-u održali su se između Hillary i Sandersa. Čelništvo Demokratske stranke nije si moglo dopustiti da na čelo države izbije netko tko je, donekle, stvarno ono za što demokratski birači žele glasati. Bernie Sanders je politički na poziciji iz koje se nekakva ljevica “vidi”. Hillary Clinton i čitava klika koja drma Demokratskom strankom od mandata njenog muža je u praksi ekstremno desno.

More ljudi je imalo prilike preko interneta jasno vidjeti kako demokratska vrhuška i sponzori brutalno guraju svoju kandidatkinju. I kako uz to nemilosrdno cenzuriraju kandidata koji bi Trumpa pobijedio. I kako se to radi baš zato što je Sanders upravo ono što ljudi stvarno žele.

I ti ljudi, njih ogroman broj, onda nisu glasali.

Hillary Clinton im je jednostavno bila preobučena republikanka i ratni zločinac, vlast je jasno odbila njihove novce, njihov angažman i obezvrijedila njihova uvjerenja i njihovog kandidata. U toj situaciji ljudi su zaključili da demokrati ne žele njihov glas i jednostavno nisu glasali. Republikanci nisu dobili izbore, Trump nije dobio izbore, demokrati su ih izgubili.

Zato što su protiv njih Rusi vodili “hibridni rat”. Jasno.

Suzbijanje nezgodnog informiranja

Vrlo se slična situacija dogodila kod nas, samo što mi nismo imali nikakvog Sandersa, pa SDP nije imao mogućnost obećati ljudima da može promijeniti to što jest. Tomislav Karamarko i Andrej Plenković nisu dobili izbore. Milanović ih je izgubio davno prije ikakvog glasanja jer nije bio ništa od onoga što je jedan veći broj birača od njega očekivao da bude. No, SDP nije nakon izbora krenuo izmišljati internacionalne urote zbog kojih je izgubio. Demokrati jesu.

Pa se tako po režimskim medijima u SAD-u krenulo bez kraja i konca pričati o umiješanosti Rusa u kampanju. Ja kao svjedok američkih predizbora i izbora mogu reći da nikakva, ali baš nikakva ruska umiješanost nije bila potrebna. Hillary Clinton je hladnoratovski američki lažni ljevičar. Nije mogla ni u teoriji zadobiti simpatije milenijalaca preko čijih se leđa čitava ta politika slomila. Oni, i svi koji bi glasali za demokrate jer su “lijeva opcija”, su htjeli nekoga kao što je Sanders. Nisu ga dobili, poslali su demokrate kvragu i to s pravom.

Trumpa nisu morali gurati Rusi, dapače. Trumpa su gurale televizijske kuće iz čijeg je odnosa prema Sandersu bilo savršeno jasno da navijaju za Hillary i demokratsku vrhušku čija je ona perjanica. Demokrati su sami sebi iskopali grob i to je bilo jasno svakome tko je pratio cijelu priču.

No, ta situacija lijepo ilustrira što se dogodi kad se hladnoratovski relikti nađu suočeni s činjenicom da je u svijetu s internetom teško sakriti stvari. Treba okriviti Ruse. Isto kao s ISIS-om. Više godina svakodnevnog klanja, silovanja, zlostavljanja djece, prodaje roblja, bombardiranja, egzodusa civila, potpunog užasa i pakla na zemlji, sve je to bilo opravdano jer je trebalo maknuti lika koji je dao Rusima da parkiraju brodove u Sredozemlju. I onda kad netko primijeti da je to, da oprostite, zlonamjerno sranje, onda ga se lijepo optuži da je dio ruskog “hibridnog rata”.

Od izgubljenih predsjedničkih izbora taj je termin svuda naokolo. Informacije se šire internetom. Širi se i gomila gluposti i dezinformacija. Ali je teško raditi ratne zločine ili brutalne malverzacije, a da to negdje nekako ne procuri. Šira javnost rijetko više i reagira na stvari, ali je neosporivo da ljudi mogu vidjeti i saznati mnogoštošta što bi u nekim ranijim vremenima bilo znatno lakše zataškati.

Zato “hibridni rat”. Svaki put kad neka američka budalaština ispliva – to je “hibridni rat”.

A kako je vidjela žaba da konja potkivaju, evo je i ona digla nogu. Dapače, čini mi se da smo čak i neku povelju o suzbijanju nepoćudnog informiranja potpisali, jer, ljudi, to vam se danas zove “hibridni rat”. Tako su i protiv Richarda Nixona vodili “hibridni rat”. I protiv Mije Crnoje.


    • TEKST:
    • BLOG:
    • AUTOR:
    • FB PORUKA:
SVIDIO VAM SE TEKST?
JOŠ POLITIKE!