O jedinstvu, prijateljstvu i širenju mržnje i razdora

O jedinstvu, prijateljstvu i širenju mržnje i razdora

O jedinstvu, prijateljstvu i širenju mržnje i razdora

foto: imgflip.com

Gledao sam sve utakmice nogometne reprezentacije Hrvatske na Svjetskom prvenstvu. Gledao sam ih u punom kvartovskom bircu ljudi i moram reći da je po nekim pitanjima vladalo pravo pravcato jedinstvo. Recimo, svi do jedan smo se složili da su komentatori ponovili riječ “jedinstvo” toliko puta da je čovjek mogao pomisliti da gledamo nekakav turnir u kojem igra FK Jedinstvo iz Stare Pazove.

 

    • TEKST:
    • BLOG:

SAMO JEDINSTVO HRVATA SPAŠAVA

Isto smo tako bili vrlo jedinstveni u tome da bi nam bilo drago znati tko je ovog puta obukao hrvatsku reprezentaciju u crne dresove. Bili smo dosta složni oko toga zašto je to netko napravio jer je to s istim razlogom napravljeno jednom prije. Opravdanje je tada bilo da se radi, ako dobro pamtim, o simbolu žalosti povodom smrti Franje Tuđmana. Onda su naši neko kraće vrijeme igrali u dresu koji je imao “kockice” naprijed a crnog koliko se god moglo natiskati sa strane.

Također smo bili vrlo jedinstveni u ruganju tim dresovima, pa kad bi netko ušao u birc u bilo kakvoj crnoj majici, šalili smo se da se “obukao u nacionalne boje”. Malo kog je, također, začudilo kad smo shvatili da se Joe Šimunić hvalio kako je on predlagao crne dresove kada je gostovao kod Velimira Bujanca, gdje su se njih dvojica zajedno s Markom Perkovićem ponosno slikali u tim dresovima. Za pretpostaviti je da je, dok je on bio u stožeru, to bio samo prijedlog, a kad ga je Dalićeva garnitura potjerala, provela je nešto čime je Šimunić bio oduševljen. Složno smo se zapitali—što su ga onda tjerali?

Isto tako je pred mojim očima jedan momak rođen devedesete, koji nije imao pojma o ustašama, samo zbog tih dresova otišao guglati, pred drugima, “kad smo to mi igrali u crnim dresovima”. Ti mladi ljudi jednostavno nisu mogli skužiti o čemu se radi, dok im Google nije objasnio.

To ih je prvi put u životu dovelo do toga da čitaju o NDH. Ostali su sjediti puno duže nego što su mislili da hoće, prebacujući s naše Wikipedije na englesku i svako su se malo okretali s nekim novim luđaštvom povezanim s NDH i zvali druge da vide. Mlađi ljudi su stvarno bili šokirani, a da nam nije Joe Šimunić po duhu svetom birao dresove ne bi im palo na pamet guglati NDH. Svako zlo za neko dobro.

Našli su, bez problema, na Njuškalu i oglas za “navijački dres” još više po mjeri Australca s hrvatskim pasošem—potpuno crn, s crveno-bijelom trakom i na srcu grbom iz vremena NDH. I tako smo se složno rugali sami sa sobom i sramotili pred svijetom zato što su nam sportaše obukli u dimnjačare, a floskule o tome da je “dojam koji je Hrvatska ostavila na prvenstvu bio besprijekoran” smo isto tako složno dodali na hrpu gluparija koje smo mjesec dana slušali po medijima.

Hrvatska reprezentacija se brutalno izblamirala puno prije nego se pojavio Thompson na Trgu i to je normalnim ljudima u Hrvatskoj bilo jasno. Cijelo prvenstvo su ljudi prije utakmice pitali jedni druge “Je l’ opet igramo u ustaškim dresovima?” ili “Kako to mi stalno igramo u ustaškim dresovima, pa nismo uvijek gostujući tim?”. S tim da su oni zbog kojih su takvi dresovi izabrani lijepili slike reprezentacije u njima s rukama na srcu i parolom “Za dom spremni!” na profile na Facebooku. A tko je htio baš biti jasan, a bilo ih je, znali su to lijepo popratiti stihom: “Tko je reka, jeba li ga ćaća, da se Crna legija ne vraća”.

Kakav su dojam na ljude ostavili igrači kad su u svlačionici—zajedno s predsjednicom države!—pjevali Thompsonove pjesme, trebate pitati brojne ljude iz BiH, Crne Gore, Srbije i Makedonije koji su navijali za njih. Natjeralo ih je da se osjete kao zadnje budale.

No, bilo je i lijepih stvari.

 

    • TEKST:
    • BLOG:

KVARTOVSKA SLOGA I VJERA U BOGA

Recimo, mene je, kao i mnoge, obradovalo to što smo igrali bolji nogomet nego što je itko očekivao. Dobili smo sve utakmice u skupini i svi su se slagali da je to puno bolje nego kad prodamo utakmice, čemu smo inače skloni. Oni od nas koji dugo prate reprezentaciju davno su spojili dva i dva i shvatili zašto je Hrvatska bila sklona, recimo, dobiti Italiju, a izgubiti od Ekvadora. Kad god Hrvati prestanu s nekom umobolnom tradicijom, cijeli se svijet oduševi.

Također smo se svi složno nervirali kako nam ne ide baš najbolje kad su se utakmice s Danskom i Rusijom razdužile do penala. Što zbog gorespomenute tradicije, jer smo se prepali da nije možda uskrsla taman kad smo mislili da smo je se riješili, a što zbog toga što i najbolji na penale mogu ispasti s turnira. I onda smo se svi jedinstveno radovali kad nas je Subašić kroz te penale dvaput provukao.

Bili smo isto tako složni da smo dobili puno lakši krak turnira, jer ako smo toliko problema imali protiv Danske i Rusije, što bi bilo da smo igrali s opasnijim protivnicima? Bili smo skromni, nismo tražili dlaku u jajetu, barem ne mi, obični ljudi u kvartu. Složili smo se, doduše, da su se nabijači euforije teže blamirali veličajući takav uspjeh. Čovjek koji dvije utakmice prođe na penale ima se blesavo smijati sam sebi koliko je sreće imao, a ne spominjati Boga uzalud, barem ne ako je kršćanin.

Onda smo dobili Engleze i složno se složili da su ovaj put bili manje bahati nego inače i da je, ako ćemo već pričati o tome koga je uvijek lijepo nagaziti, uspjeh protiv Argentine bio puno štosniji. Šalili smo se prije Argentine, ne očekujući pobjedu, da nas ovako obučene u dimnjačare sudac neće znati razlikovati od protivnika. Šalili smo se da, ako dobijemo, Kolinda neće uspjeti izvući pare za kampanju. I kad smo dobili, šalili smo se da i to spada u antifašističku borbu i da bi Ivo Stier stvarno mogao lijepo čestitati hrvatskoj momčadi što je pobjedila njegovu, nek su se naši, eto, preobukli u njegove.

A složili smo se, također, da je Bog osobno poklonio dva gola Francuzima. Nismo doduše bili jedinstveni oko toga je li to Bog čuo Dalića kako se hvali okolo pa je htio svijetu staviti na znanje da on s tim likom veze nema ili je bilo nešto drugo posrijedi. Možda je, poput mene, Bog vidio naslovnicu Hrvatskog slova na trafici poslije pobjede nad Englezima. Bila je crna, sa slikom Dalića i nad njom natpisom “Bog i Hrvati uvijek pobjeđuju!”, a pod njim, ako sam dobro zapamtio: “Pojedite se Jugoslaveni” i slike raznih hrvatskih javnih osoba.

Netko je zlobno primijetio da je i ovog jednog Judu Bog onomad nagradio srebrom kad je usvinjio. Na žalost, povijest ga ne pamti kao jednog od Isusove startne dvanaestorice, nego se već dvije tisuće godina zgraža nad svinjarijom. Poučna je to priča, valja i tu Bibliju digod prolistat’.

 

    • TEKST:
    • BLOG:

Mir ljudima dobre volje

No, dvije prekrasne stvari povezane s tim svjetskim prvenstvom dogodile su se mimo likova što “guše gustom maglom”. Za vrijeme trajanja prvenstva pljuštale su čestitke naših susjeda. Ljudi u BiH i Srbiji zdušno su navijali za našu reprezentaciju, bodrili ju i radovali se zbog nje. Nije bilo priželjkivanja da susjedu crkne krava, čemu su ljudi u ovim krajevima inače skloni. I mogli su za nas navijati ponosno i s guštom, u inat bilo kakvim sitnim dušama koje bi se durile i bez uspjeha pokušavale kvariti zabavu.

I to je mogla biti tekovina ovog, stvarno povijesnog, uspjeha nogometne reprezentacije. Mir, dobra volja i oduševljenje. Hrvati bi bili dragi gosti gdje god dođu, Hrvatska zemlja u koju se može ugledati, odnosi sa susjedima bolji nego što ih ljudi pamte u cijelom životu. Mi bi znali da imamo prijatelje pokraj sebe, a druge bi bilo teže protiv nas zavrtiti demagogijom.

Ja i svi Hrvati koji su u glavi čisti bismo to htjeli. Ne želimo da nam djecu pogodi što je pogodilo nas, ne želimo se mrziti sa susjedima, ne želimo vječito živjeti ni u ’41. ni u ’45. Na sportskom terenu želimo sportaše, a ne Maksove mesare. Na slavljima želimo voljeti Hrvatsku, a ne NDH. Želimo pjesme o nogometu, a ne o konc-logorima. Želimo hrvatstvo koje ne ugrožava i ne zgraža ljude oko nas. Želimo srebrne medalje, a ne Judine škude.

Mi smo se htjeli radovati i bila nam je čast radovati se sa svima koji su nas bodrili. Ne želimo da “publika je 12. igrač” bude samo još jedna u nizu budalastih floskula koje nam prosipaju idioti s televizije. Za sve ljude dobre volje i dobrih namjera koji su navijali za našu momčad: hvala vam u ime svih normalnih ljudi u Hrvatskoj.

Našim nogometašima, kao i velikom broju ljudi kod nas, neometano se prodaje ustaštvo pod domoljublje od malih nogu, a država se nikad nije adekvatno postavila spram toga. Sklonost nogometaša Thompsonu objašnjava se time što su “kamenjarci”, “dinaridi”, i tvrdi se “ta ih glazba posjeća na vrijeme kad su kao mali čuvali ovce”. Prava istina je banalna—dvadeset godina im se na stadionima prije, za vrijeme i poslije utakmice puštao Thompson. Forsiralo ga se u svakoj prigodi. Televizija je prenosila njegove nastupe u prime timeu. Crkva mu je financirala koncerte na Trgu bana Jelačića. Međunarodna okupljanja ustaša s njim kao glavnom atrakcijom tolerirala su se kao način obilježavanja jednog državnog praznika iz godine u godinu.

Thompson je toliko je iskakao iz paštete da mu je u jednom trenutku jedna desna frakcija morala platiti da ne pjeva za drugu. Razmislite na trenutak o tome da je ono što Thompson potura, ustaštvo vješto upakirano u domoljublje, postalo toliki uvjet hrvatstva da je on mogao presuditi parlamentarne izbore.

 

    • TEKST:
    • BLOG:

Krik protiv gušenja gustom maglom

Naime, HDZ je tada bio u situaciji da, ukoliko Thompson bude pjevao za njih, neće moći nikome dokazati da nisu ustaše, a to bi mobiliziralo sve na centru i ljevici da izađu glasati protiv njih. Ukoliko bi on pjevao za konkurenciju na desnici, HDZ bi se našao uspješno optužen da “ne predstavlja Hrvate”. Taj čovjek je, znači, do te mjere zagadio klimu u Hrvatskoj da se stranka Franje Tuđmana i Gojka Šuška našla u opasnosti da bude uspješno optužena kako “mrzi sve hrvatsko”. Ako netko misli da pretjerujem, HDZ je znao da je to tako. HDZ mu je platio da ne pjeva ni za koga.

Bitno je razumijeti da on nije “samo pjevač”, već ključni faktor indoktrinacije i normalizacije jedne isključive ideologije. Kad u Hrvatskoj ne bi bilo ničeg osim otvoreno neonacističkih stranaka, a Thopson podržao samo jednu od njih, ta bi neonacistička stranka jedina bila “hrvatska”, a sve ostale neonacističke stranke bi bile, da posudim njegov stih: “Komunisti i masoni, antikristi, ovi-oni”. A svatko može biti taj “ovaj-onaj”, svi su potencijalno tek “dosad neidentificirani mrzitelji svega hrvatskog”, ukoliko nisu dovoljno ekstremno desno da budu “pravi Hrvati”.

Ideologija na kojoj počivaju tekstovi njegovih pjesama je takva. Kako je došlo do toga da jedan medijski proizvod postane toliki faktor, to je priča za drugi tekst. No, ljudi u Hrvatskoj, a pogotovo djeca, izvrgnuti su sustavnoj indoktrinaciji već desetljećima i neke je to pogodilo više, a neke manje. Od čitave generacije mladih ljudi učinila je gubitnike koji će i zadivljujući uspjeh pretvoriti u ljudski poraz. Koji će, čak i ako uspiju sve oduševiti svojim trudom i svojim vrlinama, smjesta sve odbiti od sebe njegovim svinjarijama.

Barem smo ovoga puta digli glas i jasno rekli da nam je toga dosta. I to je druga prekrasna stvar koju je ovo prvenstvo donijelo. Pomoglo nam je pronaći dostojanstvo koje se normalnim ljudima u ovoj zemlji gazi desetljećima. I to smo bili dužni samima sebi i svima koji su nas podržavali kroz mjesec dana vrlo gledljivog naganjanja lopte po ledini.

O svim stvarima koje nisu valjale, o što, kako, zašto, sam prije pisao i pisat ću ponovo jer one neće tako lako prestati. Toliko stvari o kojima se šuti i pred kojima se zabija glavu u pijesak je isplivalo da bi svaka zaslužila svoj tekst. O tom potom. Ovog trena vam samo želim poručiti da imate na što biti ponosni i da sto stvari zbog kojih u sebi želite vrištati, ali se ne usudite, vide i drugi ljudi.

Odavno nitko nije vidio ove krajeve ovoliko zrele i normalne koliko su bili u posljednjih mjesec dana. Indoktrinacija, prodavanje magle i uvlačenje ljudi u gluposti su tu i bit će tu dok im se, iz prilike u priliku, ne uspijemo suprostaviti i riješiti ih se. Ali nikad nismo bili na boljem putu, niti se ikad prizor bolje budućnosti jasnije ukazao.

I na tome vam hvala.

 

    • TEKST:
    • BLOG:
ŽELITE NAGRADITI ČLANAK?

Ako ste pri novcima i želite nagraditi i pomoći moj rad, to možete uraditi na dva načina.

Možete kupiti primjerak moje knjige Posljednja krčma u centru.

Ili mi možete donirati novce slijedeći upute ovdje.

Kupnjom knjige i donacijom pomažete mom trenutnom projektu o kojem možete pročitati ovdje.

Hvala vam najlijepša!


JOŠ POLITIKE!