Josipa Marenić - Pjesnikinja koju se pamti

Josipa Marenić – Pjesnikinja koju se pamti

Josipa Marenić je moja kolegica pjesnikinja s kojom rado nastupam kad god mi se pruži prilika. Ove Subote ima solo nastup na Jutru Poezije (12:00 u kafiću “Pod starim krovovima” na Basaričekovoj 9 u Zagrebu, netom pokraj Markovog Trga), pa mi se učinilo zgodno predstaviti ju široj publici.

Nezgodno je što je predstavljam tek sad, plan je bio ranije ovaj tjedan, ali što se može… Ako niste nikad bili na Jutru, navratite, štosno je! Dođeš jednom i lako pređe u naviku, a Josipa ovih dana rastura pjesmu u prozi i svakako ima moju preporuku.

Bez daljnjeg duljenja, ekskluzivni intervju s Josipom Marenić:

Koliko se dugo već baviš pisanjem i pjesništvom?

Pisanje i slikanje sam otkrila prilično rano kao medije kroz koje se želim izraziti i stvarati. Mislim kako nije toliko bitno pitanje koliko se dugo baviš pisanjem, svatko tko piše na neki način to radi oduvijek, smatram kako je puno važniji trenutak kada prepoznaš da je to nešto čemu se u potpunosti želiš posvetiti.

Meni se taj trenutak dogodio u Splitu na festivalu aktivističke poezije Art Attack kada sam u Dioklecijanovoj palači zajedno s drugim pjesnicima čitala poeziju pred ljudima koje ne poznajem. Pisanje je poziv, ali ne treba imati pretjerano romantične predodžbe i zadržavati se u njima. Pisanje je prije svega rad bez radnog vremena, to je neprestan proces i zahtjeva svijest o jeziku.

Iako pišem prozu, poezija je forma koja me najviše privlači. Mogla bih nabrajati različite razloge zašto je to tako, ali ostaje mi spoznaja kako ih nikada ne bih mogla sve obuhvatiti u tom nabrajanju, zbog toga me poezija fascinira, ostavlja prekrasan prostor nedovršenosti i izazova.

Ti si, u stvari, jako aktivna na pjesničkoj sceni i baš se skuži da ti je sve to skupa veliki gušt. Reci nam štogod o tome i kaži u čemu si sve sudjelovala u posljednje vrijeme.

Volim sudjelovati na književnim tribinama i susretima. Pisanje je pomalo sebičan i usamljen čin, ali ono nema smisla ukoliko stvari ostaju u ladicama. Svaki oblik umjetnosti ostvaruje svoj smisao kada uspostavi interakciju s drugim ljudima, kada se otvori komunikacija i djelo postane podložno interpretaciji. Tribine prozaicima i pjesnicima nude nešto veličanstveno. Nema namještanja ili laži, ljudi jednostavno reagiraju na tvoj rad ili ne. Uživam u toj spontanoj dinamici i neposrednosti. Svako čitanje je priča za sebe, ali kada bih kronološki morala izdvojiti neke od nastupa, tada bi to bila Pamela, Odvalimo se poezijom, Zagrijavanje i nedavno čitanje u Booksi, Poezija prije izlaska. Prekrasno je moći srušiti granicu, osjetiti sinergiju i prepustiti ljudima svoje riječi.

A pjesnički dvoboji koje si organizirala? Tamo se moglo vidjeti zvučnijih imena, tko ti je sve bio gost?

Pjesnički dvoboj je tribina koju sam pokrenula kao vanjski suradnik Centra za kreativno pisanje. Na njoj su dosada gostovali Iva Tičić, Andrea Pongarčić, Sanja Baković, Maja Klarić, Vivian Yoda, Daria Lisenko, Siniša Matasović, Žarko Jovanovski, Marija Dejanović, Monika Herceg, Ivana Bahun, Petar Novak, Mario Kovač i Dean Indžić.

Kao idejni začetnik željela sam učiniti dvije stvari. Kao prvo, namjera mi je bila otvoriti prostor za mlade afirmirane i neafirmirane autore kako bi mogli predstaviti svoj rad. Druga stvar je bila želja za rušenjem stereotipa, jer se poeziji često prigovara kako je ona samo za uzak krug ljudi. Pjesnički dvoboj je tribina koja je željela poeziju učiniti pristupačnijom i približiti je ljudima na zabavan način.

Kao moderatoru to mi je bilo izvanredno i zahtjevno iskustvo. Vjerojatno mi je polazilo za rukom, jer je Pjesnički dvoboj svaki put bio jako dobro posjećen i uvijek se tražila stolica više, neovisno o tome kojeg se dana tribina unutar radnog tjedna održavala. U konačnici mi je bio cilj objaviti zajedničku zbirku autora koji su gostovali na Pjesničkom dvoboju, ali do toga nismo uspjeli doći. Centar za kreativni rad je lani prijavio projekt Pjesničkog dvoboja, ali nismo dobili sredstva ni za tribinu. Nažalost, takve stvari se događaju.

Takve stvari se prečesto događaju. Imaš li kakvu zbirku na vidiku?

To je prilično osjetljivo pitanje. Materijala mi ne nedostaje. Nedavno sam napisala zbirku pjesama u prozi za jedan natječaj, ali nagradu za objavljivanje je dobio netko drugi. Postoji trenutno zbirka poezije na kojoj radim, a prije nje zbirka koja je ostala neobjavljena, jer nije dobila sredstva. Trenutno su mi prijavljene na Ministarstvo kulture zbirka priča i roman. Ne znam što će biti. Čekam kao i mnogi moji kolege.

Mislim da je stanje u izdavaštvu, kulturi jako teško. Zbog toga trpi čitav niz zanimanja od autora, prevoditelja, lektora, urednika… Ponekad entuzijazam i ljubav prema književnosti nisu dovoljni. Ponekad ti je zbilja potrebno nešto više. Kulturni rad je kao i svaki drugi rad, ali često svoje kolege pjesnike, prozaike i druge umjetnike ulovim obeshrabrene, a to mi iskreno kao čovjeku najteže pada, jer ne znam što bih im odgovorila, a kao što sam ranije spomenula, biti umjetnik je nažalost poziv i ne možeš reći kako ćeš sada odjednom prestati pisati, slikati, glumiti, plesati itd… To tako jednostavno ne funkcionira.

Nadam se da ću ovim tekstom barem malo pomoći da se situacija popravi. Sreća da imamo barem Jutro poezije na kojem možemo održavati formu. Kako bi ga uopće opisala ljudima?

Jutro poezije je specifična tribina koju vodi Robert Roklicer svake subote Pod starim krovovima na Gornjem gradu. Uopće nije lako pokušati objasniti Jutro. Zapravo to mi se čini pomalo nemogućim. Mislim, mogu reći kako je tradicija i kontinuitet njegova održavanja jako zanimljiva, ono je otvoreno za sve i zbog toga ima određenu nepredvidivost, a opet posjeduje atmosferu domaće opuštenosti, ali to ne objašnjava njegovu specifičnost.

No, s više nastupa i promocije ne sumnjam da će te više ljudi uočiti kao pjesnikinju. Kako bi opisala svoj stil?

Ne bih opisivala svoj stil, to bih prepustila drugim ljudima ukoliko i kad smatraju da to zaslužujem.


Taj drugi ljud ću biti ja, a Josipa svakako zaslužuje da se na njen stil obrati pažnja. Ono što ju najčešće vidim da izvodi su pjesme u prozi, čime se u pravilu izdvoji od kolega. Mada je pjesma u prozi slobodna forma, Josipine stvari, po mom sudu, rijetko upadnu u standardne zamke slobodnog stiha. Žena fino kombinira i dojam i naraciju, cjeline su koherentne i žena ih interpretira na način koji je istovremeno emocionalan, dostojanstven i živahan.

Po mom sudu, danas je šteta raditi mješani set raznolikih pjesnika koji ne bi uključivao Josipu. Zato će, kad god joj uvjeti dopuste, imati pozivnicu od mene, a nadam se da će je nadležni ljudi prepoznati kao marljivog radnika i predanog umjetnika koji ona je. Imamo institucije koje bi njoj i ljudima poput nje mogle znatno olakšati život, bilo bi ih krasno vidjeti da rade svoj posao.

Na kraju njena biogragijica, nek se nađe:

Josipa Marenić je rođena 1982. u Zagrebu. Zavšila je studij teologije. Pohađala je radionice za prozu u Centru za kreativno pisanje. Piše poeziju, prozu i ima objavljen znanstveni rad. Poeziju je počela objavljivati u različitim zbornicima i časopisima (Zarez i Riječi, Matica hrvatska Sisak, Balkanski glasnik). Objavila je zbirku poezije Let ruku (u vlastitoj nakladi). U prozi radi prve korake i priče su joj objavljene na portalu Bookse i u zborniku knjižnice grada Samobora.


    • TEKST:
    • BLOG:
    • AUTOR:
    • FB PORUKA:
ŽELITE NAGRADITI PJESMU?

JOŠ POEZIJE!