Koliko para toliko muzike

Koliko para toliko muzike

PREDGOVOR

KOLIKO PARA TOLIKO MUZIKE

aut. Luka Kordić
iz romana: Posljednja krčma u centru,
Edicije Božićević 2012.

(…)

No, trebalo je puno škropeca popiti da pohvataš što se sve zbiva u krčmi iza ugla naše gimnazije, zbog rata za džuboks kojeg smo vodili s cajkašima, misleći da oni imaju potpunu podršku radničke klase, koja je ustvari samo gledala svoja posla.

Ček, ček, ček, nisu samo gledali svoja posla, ali mi klinci tog nismo bili svjesni, kao ni mnogočega drugog.

Recimo, cajkaše smo zvali cajkašima, iako oni nisu slušali cajke. Štogod tko mislio o Thompsonu, Thompson nije cajka. Cajke su nekrstivi kentaur između „disko“ i „kolo šumadijsko“, i kad ovako gledam unatrag, naši cajkaši nikad nisu puštali ni disko ni kolo šumadijsko, nego stopostotni hard-kor ustašluk.

Kasnije sam saznao, u birtiji su Tito i Pavelić kohabitirali, u vijeke vjekova živi, ovisno o tome koja je postava bila za šankom, ali većina redovnih se imala prilike razočarati u svaki režim. Onda im tu neka balavurdija navija prežvakani stadionski rok koji im je dopizdio dok su se ploče još švercale iz Trsta. Tako smo mi sjedili tamo ne imajući pojma o svemu tome, dok cajkaši nisu napravili fatalnu pogrešku i zanemarili sasušenog četnika za stolom pokraj šanka.

Čiča je, sjećam se dobro, bio složio podužu priču za konobaricu. Žena se pokušavala koncentrirati dok su pripiti klinci iz predgrađa urlali kako su rođeni iza devet sela, dok se ona nije iznervirala i vratila Čiči nepročitane papire uz ispriku da od buke ne može misliti. Čiča je ljubazno prihvatio njenu ispriku, ali kad se ona okrenula prostrijelio je balavurdiji leđa pogledom iz kojeg sam prvi put u životu uvidio da gnjev može biti i hladan, a Čiča opasan.

Inače se uglavnom pravio lud, ali nije bio lud.

Sad je izgledao opasno, a kako nije primjetio da ga je itko uočio, nije se imao pred kim praviti.

Majke mi, ja sam se usr’o.

Čiča se koncentrirao nekoliko minuta, prokopao po džepu, izvadio šaku sitniša, pogledao je na dlanu, coknuo jezikom, namjestio svoje „bezazleni starček“ lice i ustao sa stolice. Prvo je pitao konobaricu može li mu promijeniti sitninu u kovanicu od pet kuna, evo točno ovakvu kakvu ja sad imam. Kada ju je dobio, zahvalio je, zaobišao Thompson-jugend i ubacio kovanicu u džuboks.

Dvije kune – jedan kredit.

Pet kuna – tri kredita.

Jedna pjesma – jedan kredit, tri kredita – tri pjesme, kol’ko para tol’ko muzike?

Kurac!

Čiča je odabrao tri pjesme i vratio se natrag za svoj stol.

Naši školski kolege naredali su bili već pet pjesama na popis, pa smo sljedećih petnaest minuta slušali o paljenju krajine do Knina, o spremnosti za dom, o silikatnom genetskom kodu, o tome kako nam je srce vjekovne otadžbine izvan međunarodno priznatih granica i o nekom tipu koji je valjda uradio neku pizdariju pa sad drami što su ga na sudu globili.

Onda su na red došle tri Čičine pjesme, a čim su tri takta zasvirala, konobarica je prevrnula očima, umorno uzdahnula i nagnula se preko šanka Čiči da ga pita: – Ej, zašto si baš Doorse pustio?

Čiča je bez riječi odvojio oči od zbunjenih cajkaša koje je promjena zvuka sama po sebi izbacila iz takta.

Pogledao je konobaricu upitno, a ona je pojasnila, na moje nezadovoljstvo: – Puna mi je kapa Doorsa, toliko sam ih ispreslušala u srednjoj da mi čak i Tupson bolje sjedne…

Na što sam je smjesta zamrzio, jer je kudila veoma neočekivanog saveznika kojeg je moje društvo upravo bilo pronašlo u Čiči. Mi smo Doorse, naime, jako volili.

Zatim nas je i Čiča zbunio, podigavši prst prema mrskim nam tupsonovcima i rekao: – Antibiotik.

Onda je konobarica njega pogledala upitno: – Pa baš Doorsi?

A Čiča je razvukao brkove u kes, mudro podigao kažiprst u zrak i ustvrdio: – Na ljutu ranu ljutu travu!

Meni, ljubitelju lika i djela Jima Morrisona, ništa nije bilo jasno.

Shvatio sam negdje oko treće minute The Enda.

Jedan od cajkaša iznervirano je ustao, očekujući da će stvar završiti i povikao „Gaas straano!“, na odobravanje svojih subkulturnih kolega.

No, ne i šljakera, koji su iskoristili činjenicu da je The End znatno tiši od Thompsonovog repertoara da udare po „Jel’ se sjećaš kad smo…“ pričama iz vremena kad je to bilo skroz novo, a oni mladi.

Cajkaš se okrenuo konobarici.

Konobarica je nemoćno raširila ruke i rekla da ne može zaustaviti džuboks, jebiga, nek se strpi pa stavi iza nešto domaće, evo i njoj ide na jetru. Cajkaš joj je uputio onaj blago isprani, sumnjičavi a drski pogled s obješenom vilicom koji valjda moraju napraviti kad im netko kaže da ne mogu dobiti što hoće. Mislim da bi onaj kojeg tako pogledaš trebao smjesta popustiti, priznati da je Srbin i odmah otići sam tražiti vrbu na koju će se objesiti umjesto da zajebava pošten svijet.

Konobarica nije pokazala volju da se objesi, pa je momak, valjda, zaključio da to netko drugi gaji svoje srpstvo.

Smjesta se okrenuo k nama i zagrmio: – Koji je od vas četnika stavio ovu ciganiju?

I prodorno nas pogledao da vidi koji će se stresti kad shvati da ga je on prokužio. Sad to vidim jasno, nakon svih tih godina, ali onda sam se bio tresao. Imao sam ja uredno ošišanu vojničku frizuru i lice nešto kockastije čak i od cajkaševog. Vikao je na mene u potrazi za mrskim neprijateljem, a ja – nit četnika vidio, nit četnika mirisao! Ali, jebi ga, kako to objasnit pijanoj budali? Svaki dobri mali ustaša zna da su svuda straže generala Draže…

I tko zna što bi naš školski kolega uradio s nama da se iz ugla nije javio Čiča sa: – Ja sam pustio.

Na što se mladi ustaša spremno uspravio i trznuo, u okretu uprijevši optužnički prst koji će prokazati skrivenog četnika da svi jasno vide, a našao se oči u oči s…

Najočitijom bradom i brčinama u svemiru.

Momak je tiltao.

Iz usta mu je pobjeglo samo jako razočarano – Ali… – dok mu se prst pretvarao u ispruženi dlan, kojim kao da je htio reći – Pa eto ja tu cijeli na oprezu kad eto tamo pravi pravcati četnik u po’ bijela dana mrtav hladan cijelo vrijeme tu  kako to može bit’…

Čiča je samo strpljivo nastavio postojati, blaženo bradat i bezopasan.

Cajkašev mozak se izmorio.

– Susjed – procijedio je na posljetku blago izbezumljeno i poprilično ojađeno – što je to što svira?

– Doorsi.

Tišina.

Čuli su se samo Doorsi.

– Tko su Doorsi?

– Amerikanci. Stariji.

– Ah.

Cajkaš je promislio o tome.

– I šta oni ‘oće?

Onda je Čiča razmislio o tome. – Pojist, popit i nešto poklopit, ako sam ja dobro shvatio – slegnuo je ramenima.

Thompsonovac ga je blijedo pogledao, provukao Čičine riječi kroz glavu pa uputio svojim prijateljima izgubljen pogled koji je jasno govorio da njemu stvarno, duboko i iskreno nije jasno kako kako su ti Doorsi ikad mislili išta „poklopit“ s takvom muzikom.

– Susjed?

– Mmm?

– A koja je to muzika? – upitao je jako bojažljivo.

– Ja mislim da ni oni nisu znali… – odgovorio mu je Čiča – kontam da je treb’o bit džez, al’ bi im uvijek isp’o bluz… Ovaj što im pjeva – upro je prstom prema džuboksu – je htio bit roker, al’ je znao pjevat jedino k’o Sinatra.

Cajkašu su Čičine riječi ušle na jedno uho, a izišle na drugo, dok ono između njih nije uhvatilo ni jednu problematičnu.

– Sve dobro onda, ispričavam se – izgovorio je ne gledajući nikoga u oči i sjeo zbunjeno iskrivivši usta. Njegovi prijatelji izgledali su jednako poraženo dok su buljili svaki u svoje piće. Svirala je šesta minuta The Enda. Od deset.

Sjedili su pokislo.

Jednom od njih je u nekom trenutku dojadilo pa je otišao do džuboksa provjeriti koliko toga još ima.

– Samo još dvije iza ove! – ohrabreno je doviknuo društvu za stolom, pa su sabrali svu sitninu koju su imali i sasuli je u džuboks da se osiguraju da poslije te dvije pjesme satima ne zasvira nešto što im se ne sviđa. Zatim su se vratili za stol i sjeli čekati.

Na petoj minuti Riders on the Storm već su kršili ruke, ali su do kraja junački izdržali, no kada je zasvirala When the music’s over nitko od nas rokera nije im imao snage reći da je Čiča iskopao verziju s Absolutely Live, od šesnaest minuta, za razliku od one regularne od dvanaest.

Debelo prije kraja pjesme naši su kolege konačno priznali poraz i napustili bojno polje.

A kad je pjesma završila, konobarica je ispod šanka iskopala ključ, prišla džuboksu i ugasila ga, ispraznila, upalila ponovno i stavila da joj svira Josipa Lisac. Desetak minuta kasnije, nakon što je nama, još uvijek šokiranima upotrebom Doorsa za rastjerivanje žive sile, natočila četvrtu rundu Hvarskog Bijelog, Čiča ju je pozvao da dovrši što je započela čitati.

Došla. Pročitala. Valjalo joj je.

Posljednja krčma u centru


    • TEKST:
    • BLOG:
    • AUTOR:
    • FB PORUKA:
ŽELITE NAGRADITI PRIČU?

SLIJEDEĆA PRIČA:

Posljednje jutro poslije

Posljednje jutro poslije

Posljednja krčma u centru – Zlatni Rat, Željko Kerum, dostojanstveno trapanje kroz kaos u glavi, teška panika i valovi koji mogu potopili svijet.

0 comments