KURLEBALO

KURLEBALO

KURLEBALO

photo: Martonio Paleka – Noć punog mjeseca (s portala dalmacijadans.hr)

Pjevanje III. iz spjeva Ljetopisi popa Dukljanina 2: Povratak Dukljanina
Prvo pjevanje, “Četovanje”, pročitajte OVDJE.
Drugo pjevanje, “Nemio divan”, je dostupno OVDJE.

PREDGOVOR

Najnovije pjevanje podužeg epskog spijeva o kvartašima, koje trenutno ima radni naziv taj koji ima gore. Za upoznati se sa dosadašnjom radnjom, kliknite link gore, ili odvrtite do linka sa slikom dole 🙂

Ukratko, u trenutku u kojem ide ovo pjevanje, dva kosonje i bradonje, kvartaša, Vojo i Ante, sjede u parku na zidiću i čekaju da netko donese upaljač. I kvalitetno su deprimirani jer nemaju čime zapalit niti cigaretu. I nakon što su u prošlom poglavlju ustanovili da ni jedan ni drugi nemaju upaljač, ostali su sjediti po buri, mraku i u tišini. No…

Guštajte!

III. KURLEBALO



Najedanput kroz hrastovo lišće
probi malo mjesečina jača
pa se Vojo uhvatio kako
gleda Antu gdje se križa laća.

Sja raspelo, sija mjesečina,
a sve Voji čudno nešto bilo,
đe o vratu bezbožnoga druga,
odjednom se Isukrste klati.

”Reko, Ante,” progovara Vojo,
oprez mu se oćuti u glasu,
”Jal su mene vile začarale,
il’ ti oto pređe u križare?”

Na te riječi drugar mu se prenu,
i krst stise u desnicu čvršće,
mjesec gleda i sve glas mu dršće:
”Reko bi ti oštrooki Vojo,
al me strah je da će strah te biti!”

”Čega da se isprepadnem, Ante?”
Odgovari na to Vojo spremno,
“Jal ćeš stati misu da mi držiš
pa da umrem od dosade, bolan?
Ili ćeš mi križem teškim tvojim
raspodijelit ozljeda po glavi?”

“Neću misu Vojo da ti držim,
nit ću krstom teškim da te bijem!
Nije ovo raspelo zbog tebe,
i glave ti široke, a šuplje,
već zbog kletve koja mori mene
kako mene tako i mog djeda!”

”Kletva mori tvoga djeda Antu?”

”Kletva mori Antu, moga djeda.”

”Prije bit će lumbargo od bure…
Il’ si mator zaboravi ime?”

”De Vojvodo odi po so’, bolan,
šegačiš se, a problemi pravi,
zaklinjem se vjerom svojom tvrdom
i nevjerom više puta tvrđom,
ubi kletva i djeda i mene.”

”Kaka kletva, ozbiljno te pitan,
odma Zlatka Suca da ti zovem,
nebil’ zala istjero iz tebe,
pa ti potom utjerao dobra!”

”Utjeraj ti dobro tetki svojoj,
ne znaš s čim se sprdaš tute, Vojo!”

”Dobro Ante, sine starog Ante,
što je isto sin od Ante djeda,
de mi pričaj o toj kletvi strašnoj,
što ti krsta nasadi na prsa.”

”Elem, Vojo, reko bi ti odma,
ali ne znam kako ću oslovit,
svoga pretka, od mog djeda djeda,
a ni djeda od njegovog djeda.”

”Što ga ne bi imenom mu slavnim?.”

”E pa u tom grmu zec i leži,
tako nas je ova kletva snašla.”

”Tebe ubi grozomorna kletva
jer si djeda po imenu zvao?”

”Ma jok, Vojo, to je samo bonton,
neg je kletva vrana došla od tog
kako su se moji preci zvali
svi do jedan unatraške dugo.”

”Čekaj, čekaj, znači nije samo
tebi i tvom djedu ime Ante?”

”Nije, Vojo, al ja ne znam, tele,
koja riječ je za djedovog djeda.”

“To će ti bit, bi’će, šekun-djeda!”

”E, pa, taj se isto zvao Ante.”

“Stani čekaj, ćaća ti je Ante,
njegov ćaća, a tvoj djeda – Ante…
Kako ti se zvao djedov ćaća?”

“Djedov ćaća, pradjed, isto Ante.”

“I ćaća mu, a tvoj šekun-djeda?”

“Isto Ante.” “A tvoj diven-djeda?”

“Njegov ćaća, veliš diven-djeda,
isto mi se, jadan, zvao Ante.
Nego ne znam kako li se slovi
njegov ćaća, djed od šekundjeda.”

Počeša se Vojvoda po glavi,
pa ga riječju vako svjetovaše:
“A da pitaš Guglo-proročište?”

Ruke širi, ramenima sliježe
unuk Antin što je sin od Ante:
“Jesam pit’o, al’ ni Guglo ne zna!”

“Đavla ne zna, nijesi znao pitat,”
prekori ga guglađija Vojo,
pa se hitro za mobitel maša
nebil’ Guglu upit priupit’o.

“Kaže Guglo – kurđelom se zove
onog što je diven-djedu ćaća.”

“Đe ga nađe, vračao te ćaća,
da to nije s turskijega Gugla?”

“Nije s turskog nego srpskog, Ante,
oni tako djedove si broje,”
veli Vojo i mobitel pruža
ne bil Ante svojim okom vid’o.

“Stvarno, vala, ne sjetih se, tudum,
i ne nađoh u susjeda pitat!
I još vidim, piše ovdje lijepo
da za naziv ćaće kurđelova
askurđelom, pak, se oni služe!”

“Kako tvome kurđelu je ime
i ćaći mu, askurđelu starom?”

“Mom kurđelu ime ti je Ante,
kako njemu, askurđelu isto.”

“A što kažu, tko je takvom ćaća?”

“Kurđup, vele, ti je njegov ćaća,
a moj kurđup isto bješe Ante.”

“Bože prosti, Ante sine Antin,
jel tvoj kurđup Antom zvao ćaću?”

”Bome, dašta, nego da je zvao,
ćaću svoga, kurlebala moga.”

”Bože, Ante, kurlebalo? Stvarno?”

”Gledaj vamo, evo jasno piše:
kurđupu je kurlebalo ćaća!”

“Svašta!” “Ništa! Viđ mog sukurdola
i ćaću mu surdepača suvog,
đe se oba nazivljahu Ante!”

“Tko su ta dva, matere ti žive?”

“Sve djedovi mojijeh djedova,
koji redom zvali su se Ante.”

“I ćaća ti od tog… Surdepača?”

“I ćaća mu, moj parđupan stari,
isto ti se tako zvao Ante.
A parđupan, jasnije da bude,
ti je djeda mome sukurdolu,
i pradjeda kurlebala moga,
ter šekundid od kurđupa moga,
i divendid askurđelu mojem,
i još kurđel mom kurđelu isto.”

“Dobro nije samom sebi ujac!”

“I ja gledam, evo malo fali!”

“Da pogodim – tome parđupanu,
njemu, mnijem, ćaća isto Ante?”

“Dobro mniješ, oštroumni Vojo,
moj omžikur, parđupanov ćaća,
ko i sin mu isto bio Ante.”

“I on bio Ante sin od Ante?”

“E, jok, Vojo, on je samo Ante.”

“O, taj znači nije bio Ante?
Jel taj nast’o nespolnom diobom?
Ili ga je bog iz gline valj’o?”

“Nije nast’o nespolnom diobom,
niti ga je bog iz gline valjo,
već i kao mnogokoga drugog
napravi ga ćaća mu — kurajber!”

“Nemoj tako o svom drevnom pretku,
ćaći od svog omžikure starog,
nek se čovjek nije zvao Ante!”

“Nije što se nije zvao Ante,”
veli Ante i mobitel vraća,
“neg što Srbi tako slovom zovu
svakog ćaću omžikure svakog.
I ti imaš kurajbera svoga,
I ne jednog već ih imaš dosta –
dvje hiljade četrdeset osam –
tolko njizi svako živuć ima.”

Gleda Vojo što mu veli Guglo,
stvarno tako na njem čitko piše.

”To je puno kurajbera, Ante.”

”Na sve strane kurajberi, Vojo!”

”Dobro, Ante, sad kad znamo kako
kurlebalo zove svoga djeda,
aj ti reci u čemu je kletva
što te smori da nosaš raspela?”

”Kletva gadna spopade mi roda,
kad kurajber, drevni predak mojih,
svome sinu ime Ante dade,
i unuku sinu svoga sina,
jer je htio preveslati Boga.”

”Tvoj kurajber hulio spram Boga?”

”Moj kurajber bio čista zloba!
Spravio mi zlo od svega veće,
dobro znajuć što se može desit
kad se sina zove ko i djeda.”

”Bog ne voli da se zovu isto?”

”Malo šta je sprotu boga čisto,
kol’ko kada dijete djedom činiš.”

”Bome, Ante, prvi puta čujem,
a guglo sam i Boga i vraga!”

Zavali se Ante oda stablo,
namjesti se bolje na zidiću,
pa otpočne bugaršticu svoju
o tom zašto kurajber mu drevni
nazva sina i unuka Ante.

“To ti, Vojo, ima veze s vjerom,
kako s vjerom, tako s prazno-vjerom.
Ne nazivlješ djeteta po djedu,
da bi višnjem bogu bilo nalik,
već da dijete baš u svemu bude
umnogomu nalik na svog djeda!
A kad vidiš imena mi moga,
ispadne da djedom imam biti,
ali jednim određenim djedom —
svojim djedom! Samom sebi djeda!”

“Bog te mazo, ti sam sebi djeda!
Pored Ante, živoga ti djeda!”

“Tako bi se djed reinkarniro,
a da još ni, govnar, umro nije,
da izbjegne sudove nebeske
i rasprave silne ostavniske.”

Vojo na to dlanom čelo časti:
”Pa to zvuči ko indijska vjera,
u kojoj se čovjek kravi klanja!”
Još mu sine usred mjesečine:
“A to slavi Ivan Goran Karan!”

”Jeste Vojo, ali ovaj naum
ne bi prošo ni kod svetih krava!
Jerbo moraš umrijet da se rodiš,
i kad umreš pa se nazad vratiš,
nemoš birat đe ćeš opet doći,
već to višnja sila određiva.
Nit ne umrijet – već se opet rodit,
i po zemlji vječno isti hodit,
velika je opačina, Vojo!
Pravit dijete da unuka pravi,
ne bil onda sam svoj unuk bio,
da nasljediš što si prije imo,
i gomilaš stečeno imanje,
nema toga kod nijednog boga.!”

”Dobro reče, Ante, vukodlače,
i Marks Karlo protiv tog bi bio,
i bezbožna znanost đenetika!”
Pa se stane i promotri Antu:
“Ali, vidim, nisi ti svoj djeda.”

“Nisam, Vojo, al kurajber jesam!
Nisam pravljen na božiju sliku,
već djedovu, jebo sliku svoju!”

”Nemoj tako o svom djedu, Ante,
nek je vampir i još huli boga!”

”Da je vampir, ali nije, Vojo,
već je neko kurlebalo drugo.
Još je sjebo, imena mi moga —
Ne može se preveslati Boga!”

”Točno! Bog je kano amfibija
koja hodi po tlu i po vodi!”

”Iš, nekrste, pogan jedan, tamo!”
Marnu Ante križem prema Voji:
“Bog me smjeri pregolemom kletvom,
istom ko što mori djeda moga,
te se vazda jednom u mjesecu,
ja pretvorim — Nu! — u djeda svoga.”

”Kriste, Ante, i tvoj djeda isto?”

”I moj djeda, on u diven-djeda!
Povampiri ko i mnogi Ante,
povazdan o kuburan priča,
o hajducin i o Turcin, ma’nit,
i po selu sve turiste gonja
kanda su mu mrski okupator!”

”Misusovo! On je Navrndjeda!”

”Jesam i ja, tako u nas iđe!”

”Što mi druga taka kletva stiže!?”

”Stiže Vojo, al mi, brate, dosta,
oću kletva da se mene mane!
Neću nosat teška križa zlatna,
vrat me boli, pogrbih se jadan,
svaki put kad puni mjesec sine
da me čuva od vlastitog djeda!”

“Mada on je,” nadometnu Vojo,
“Isto djeda od svojega djeda.”

 

    • TEKST:
    • BLOG:

PRETHODNO PJEVANJE:

Nemio divan

Nemio divan

Drugo pjevanje megapopularnog “Četovanja” – “Nemio divan”! Nastavak epske sage o kvartašima koji neće dopustit atmosferskim prilikama da se postave između njih i ne rađenja ničeg pametnog! U epskim desetercima, na tečnom “Našem”.

0 comments