Mačka kao podloga za miš

Mačka, djeca i rad kod kuće

MAČKA, DJECA I RAD OD KUĆE

Imam crnog mačka po imenu Miro, iako ga zovemo i drugačije. Recimo, kad krade iz tanjura ili glumi da nije dobio jesti, zovemo ga Mijo Crnoja. Prošli su ga vlasnici prerano škopili pa se nikad nije pretvorio u jednog od onih tustih zagrebačkih mačora s debelim obrazima. Još uvijek izgleda pomalo kao mačić, iako već ima godina. Sladak je, umiljat je, šarmantan je.

Nije izvorno bio naš, ali su ga njegovi vlasnici istjerali van jer, kao, mačka se zna brinut o sebi. I tako je lola jeo kod svakog po kvartu. No, kod nas je dolazio spavati, mi smo ga čistili od buha i parazita, vodili u veterinara i davali mu jesti stvari od kojih nije poslije imao tegobe. Točno kao sat nacrtao bi se prije nego što bi mi žena došla s posla i ljutio se na nju ako bi kasnila. Donosio nam je u kuću zmije, vrapce i miševe, da mu ne umremo od gladi. Ljutio se na nas kad bismo ih puštali natrag van. Kod nas je provodio noć i budio nas u zoru jer ćemo vraga mi uloviti ako se budemo izležavali iza pet ujutro.

On je bio naš mačak, mi smo bili njegovi majmuni.

Život s djetetom s posebnim potrebama

No, jedan je neškopljeni i agresivni mačor shvatio da se mali crni slatkiš stalno penje kroz prozor naše kuhinje. Probao je i on i ustanovio da tamo unutra ima hrane, pa je počeo našeg jadnička tjerati i napadati kad god bi ga vidio. I tako ga je jednog dana natjerao pod auto.

Miro se jedva dovukao do susjeda jer kroz svoj prozor nije mogao skočiti, a čim smo shvatili što se dogodilo završio je kod veterinara. Tamo se ispostavilo da ima ozljedu zdjelice, ali, gore od toga, ispostavilo se i da mališ ima FIV, tzv. mačju sidu, zbog koje bi ga bilo kakva bolest mogla odnijeti u trenu.

I tako Miro ne smije van do daljnjeg.

Miro je i inače jako puno vremena provodio kod kuće. Vani je uglavnom odlazio žicati hranu kod drugih ljudi, ležati u grmu pred ulazom i vidjeti što ima po kvartu. Vani je bio kad nas nije bilo kod kuće, ali čim bismo prišli vratima, doletio bi dok si rekao keks. Ono što se prije moglo, a sad se više ne može, je istjerati ga van kad radiš nešto za što ti trebaju obje ruke i koncentracija. Sad imam klinca koji je sa mnom u malom stanu i kojem su njegovi majmuni-roditelji najveći izvor zabave i zanimacije. A klinac ne priča isti jezik kao ja.

K tome, uvijek je bio mirno, mazno mače, koje je neprestano gladno pažnje. Ako ti se ne izvali preko tipkovnice, izvalit će ti se preko miša. Ako ti se ne izvali preko miša izvalit će ti se preko jedne ruke. Ako to ne prođe, izvalit će se preko druge ruke. Ako imaš sreće, uvalit će ti se u krilo. Samo što će se onda svako malo podići na stražnje noge da ljubi i grli. Ili da blokira vidno polje da prestaneš buljit u računalo i buljiš u njega. Ako ga makneš, vratit će se. Ako ga temeljito makneš, prišuljat će se i skočit na tipkovnicu. Ako ga ignoriraš, mijaukat će onako kako se glasa ljudsko mladunče u nevolji.

A ja što radim, uglavnom radim od kuće i kod kuće. Rijetko, zapravo, iz nje izlazim.

Pa ti budi kućanica

I svaki dan moram biti produktivan.

Za sitne pare prevodim Kinezima tekstove s jezivog engleskog na podnošljivi engleski. Lektoriram polu-besplatno za prijateljevu tvrtku. Stavljam tekstove za blog sa strane dok ne budu dovoljno dobri za javno izlaganje. Radim jedan važan rad vezan uz arhivistiku. Servisiram računala. Pišem ove stvari u nadi da će mi netko dobaciti sitniša ili mi ponuditi neku suradnju, kupiti moju knjigu ili me barem obradovati lajkovima. Lovim svaku priliku da osiguram golo preživljavanje, jer živim gdje živim, daleko sam od svojih, imam puno godina za ovako nesiguran život i nemam baš puno na svijetu.

A kao onaj koji radi od kuće, logično je da uz to još kuhaš, pazariš, pereš sude i radiš po kući sto i jednu stvar koja se mora napravit, a pojede vrijeme. U Hrvatskoj se teško živi od dvije plaće, kamoli od jedne i pol. Hrvatska je prilagođena ljudima koji imaju dvije iznadprosječne plaće ili ministarske penzije, pare na banci i barem jednu-dvije nekretnine koje se iznajmljuje ekipi na minimalcima. Žena mi se na posao vozi sat vremena tamo, sat vremena natrag, svaki dan, i uz najbolju volju, jednostavno nema kad pomoći s kućanskim poslovima.

A brineš se o nečem malom i bespomoćnom što ti se vječito penje po glavi, rukama i radnoj opremi. Dok radiš nešto petljavo za što ti treba sva koncentracija i obje ruke i, kao što slika pokazuje, prostor za rukovanje mišem. Mačka nije ista stvar kao klinac. U jednu je ruku znatno jeftiniji i manje stresan štićenik od pravog malog djeteta. S druge strane, ovo tu “dijete” neće nikada naučiti pokupiti veš ili oprati suđe.

I neće nikada prestati tuliti kao novorođenče jer vidi, pametni mali gad, da to izaziva instinktivnu reakciju. I stalno će me pokušavati grebati da mi pokaže koliko me voli. Jer on voli kad se njega češka, što sigurno znači da ja volim kad on mene češka, jel’ tako? I moći ću koncentrirano raditi kad ga istrčim po stanu, najedem i namjestim da nekako spava siguran da nisam daleko, a opet tako da mogu koristiti obje ruke, miša, tipkovnicu…

Sreća moja mala

No, obožavam ga.

Nemam uvjete za imati djecu. Živimo u zaista malom podstanarskom stanu daleko od ikog svog i primanja su nam, kad se sve zbroji i oduzme, skromna. Miro nam je stvarno kao klinac i Miro je teško bolestan. Da mi se sto puta popne na glavu, ne mogu ga se odreći. I sam sam invalid. Moji su se za mene brinuli dok sam ležao u gipsu nakon čestih operacija i lomova. Potpuno razumijem kako mu je. Dapače, gore mu je nego što je meni bilo, jer sam ja imao knjige i računalo, on ima samo nas.

Ne mogu ga zatvoriti u drugu prostoriju kad se hoće maziti uz mene samo zato što me ometa. Hrana mu je u kuhinji, pijesak mu je u zahodu, stan je mali i za doći od kuhinje do zahoda moraš proći kroz obje sobe. Gdje god zatvorim sebe ili njega dok radim, odsjekao sam ga ili od hrane ili od zahoda. Nije on čak ni toliko lud za izlaženjem van — i dok je smio češće je bio unutra nego vani. Izvorno je došao kroz prozor i nije se dao istjerati. On je odabrao nas i sad je tu. Iskreno mogu reći da sam barem neke od divota i strahota roditeljstva doživio s njim.

Ne bih se bunio imati klince, dapače, ali uvjete za to još uvijek nemam. Između ostaloga i zato što živim u zemlji gdje nije bitno koliko dobru knjigu napišem, ako je prodam u knjižari, znam što će se dogoditi. Ako košta sto kuna, pedeset kuna će mi uzeti knjižar. Trideset kuna me je koštao tisak. Sedamnaest kuna je porez. Za tri kune koje ostanu možemo se izdavač i ja potući tko će ih dobiti, ali je svejedno. Zato što bih trebao prodati 1000 knjiga da pokrijem trošak desetak besplatnih knjiga koje institucije traže da im se preda nakon što se bilo što tiska.

Zato hvala svima koji su mi onogućili da prodam svoju knjigu izravno njima. Ne pomažete samo meni i ženi koja se u ovim ružnim vremenima odvažila na neprofitabilnog partnera. Pomažete i jednom krasnom malom crnom mačku, za sada, a jednog dana možda i nekoj djeci s kojom bi vam bilo drago da se vaša djeca igraju.

    • TEKST:
    • BLOG:
    • AUTOR:
    • FB PORUKA:
ŽELITE NAGRADITI ČLANAK?
NATRAG NA BLOG