Mala cijena za IKEU

Mala cijena za IKEU

Vidim puno statusa po Facebooku povezanih s jučerašnjim prosvjedom protiv ratifikacije Istanbulske konvencije u Zagrebu. Poučeni iskustvima s desnim prosvjedima općenito, ljudi su obratili pažnju i ispravno uočili da se prosvjednike u Zagreb dovlačilo autobusima ne samo iz Hrvatske već i iz BiH.

Kako to obično biva, veći broj njih se praktički nije ni pojavio na prosvjedu.

Tko se slučajno zatekao u “Pod starim krovovima”, gdje sam u vrijeme prosvjeda po svom običaju sudjelovao u Jutru poezije i čitao Pavičićevu subotnju kolumnu, mogao ih je vidjeti svojim očima. Niste mogli ne primijetiti pijanog dedeka s trbušinom i brčinama u majici s ustaškim sloganom. Sudeći prema onomu što sam ja vidio, on se došao boriti protiv zabrane točenja alkohola u SAD-u nametnute 1920. #prioriteti.

Tri su simpatična klinca s jakim vlaškim naglaskom za jednim od stolova gunđali protiv “velikih domoljuba” koji bi se prodali za kikiriki. Dobacio sam im u jednom momentu da ti takvi samo gledaju kako prodat obalu Italiji, na što su se klinci odmah javili s “Tako je, ne bi da nisu već jedanput!”. Mladi disidenti su zdušno bojkotirali ekipu koja se blamirala dolje po centru, ali ono što nisu bojkotirali bila je karta do Zagreba i subota u metropoli.

Isto su tako neki uočili da se određeni broj “Poljaka” oduševljeno preselio iz turistički atraktivnog ambijenta Hedervaryevih kičastih fasada ravno u zagrebačku IKEU. Ne ideš u Zagreb ispovijedati katoličku talibaniju, čekati satima u redu da vidiš mrca, paradirati s domaćim ratnim zločincima i inozemnim potomcima ratnih zločinaca ili gnjaviti ljude pred bolnicama. U Zagreb ideš zato što u tvom mjestu ne postoji IKEA, a s crkvom ideš jer je mukte ili barem jako jeftino.

Ili dođeš turistički u jedinom aranžmanu kojeg si možeš priuštiti.

Kad su Leopolda Mandića izlagali u katedrali prošao sam slučajno Trgom i na svoje oči vidio sjajan prizor. Dvoje mladih ljudi, po naglasku iz BiH, pobjegli su iz reda pred katedralom držeći se za ruke i uletjeli u tramvaj kojeg sam i ja čekao. Od tamo su kao miševi virili kroz prozor i hihirili se kako su “Zajebali popa!”. Kad sam iz tramvaja sišao, oni su se u njemu ljubili daleko od Bozanićeve skele i sablasne katedralske hale s lešom u njoj, daleko od glagoljice po zidovima, ustašluka na svakom uglu i divovske Djevice Marije koja, okružena na svom platnu brdom djece, nameće rodnu ideologiju.

Ti mladi ljudi se nisu došli u Zagreb predbilježiti na Optiku Stepinac, već su došli u šljasteću austrougarsku metropolu maknuti se od roditelja i osjetiti se malo kao gospoda ljudi barem na jedan dan. Nedostajalo je samo da pokojni Bowie zapjeva Heroes u pozadini.

    • TEKST:
    • BLOG:

KAPTOL TOURS

Vidio sam to već, dapače, sudjelovao sam u nečem takvom. Moja generacija splitskih srednjoškolaca išla je svake godine na “vjerske susrete”, jednom u Barcelonu, jednom u Budimpeštu, jednom u Pariz, jednom u SAD. Aranžman je bio sljedeći — jednom tjedno je u prostorijama splitskog MIOC-a notorna časna sestra Darija Bota organizirala nešto što se onda još nije zvalo duhovna obnova. Tko izdrži tu torturu dobije desetodnevni, jeftini put u bijeli svijet.

Tortura se sastojala od sjedenja na stolicama u atriju između učionica i vrtenja palčevima, kopanja nosa i zijevanja dok časna i tko već melju nešto što te ne zanima. Meni je bilo toliko dosadno da sam se rado javljao za riječ samo da ubijem vrijeme, a ekipa se zgražala misleći da sam nekakav vjerski fanatik. Bilo je tamo dvoje-troje klinaca koji su očito bili iz ustaških familija, ali svi ostali su bili normalna djeca koja su htjela svake godine na ekskurziju za male novce.

Koliko smo pobožni bili? Kako je jedan školski kolega jednom rekao profesoru iz zemljopisa: U ovoj školi niko ne viruje u Boga osim vas! I mooožda časne, ali to ne virujen. Isti je jednom izjavio antologijsku konstataciju: U ovu sam školu ušao kao katolik, a izlazim kao uvjereni ateist. Pri tom čovjek nije htio reći da ga je Prirodoslovno-matematička gimnazija prosvijetlila i uputila na svjetovnjaštvo, već naprosto to da bi četiri godine naše časne sestre natjeralo i Ignacija Loyolu da se zamisli nad svojim katoličanstvom.

No, u Splitu, drugom najvećem gradu u državi i šljastećoj dalmatinskoj metropoli, nije postojala nijedna organizacija koja bi klince za sitnu lovu svake godine odvela na deset dana u neki europski velegrad i pustila ih da tamo vršljaju. Kolega iz razreda i ja u Barceloni praktički nismo vidjeli časnu sestru — ja sam znao čitati kartu, a on je znao van Splita bez kompasa odrediti gdje je sjever. To posljednje je nama Splićanima inače zeznuto. Potpuno ravni Zagreb u kojemu ne vidiš ni gdje je Mosor ni gdje je more nas zaozbiljno dezorijentira. U Barceloni sam ja znao što je to gdje jesmo i kamo trebamo ići, a kolega me fizički okretao u smjeru željene strane svijeta.

Ono što smo mi tamo izvodili nije imalo baš nikakve veze s kršćanstvom, ali sam se vratio bogat u najmanju ruku za iskustvo u pravom mediteranskom velegradu, Dalíja i Gaudíja, da ne spominjem usputne postaje u Milanu, Nici i na Montserratu. Ali da nismo preko časne otišli, većina bi nas imala prilike samo jednom u životu biti van Hrvatske i to u betonjari zvanoj Lloret De Mar, za maturalac.

S druge strane, to što smo mi na tim vjerskim susretima kao srednjoškolska djeca doživjeli bilo bi dovoljno da se zakonom zabrani vođenje djece igdje, ikad i ikome. I to nezavisno od ikakvog katoličanstva, čisto zbog toga u što se pretvori svako putovanje razularenih pubertetlija. Pogotovo kada ih, kaoti, nadzire profesioalna zločinka. S tim da smo mi bili daleko od najgorih i najbrutalnijih izletnika. Mi smo bili fina djeca iz MIOC-a. Manje fina djeca radila su sve ono za što se kod nas voli optužiti migrante.

Dapače, svaki put kad vidim dizanje panike oko migranata, prvo što mi padne na pamet je da ih pišu ljudi s višegodišnjim iskustvom vjerskih putovanja. Kada vidim te fantazije o ponašanju izbjeglica kakvima Facebook zna biti preplavljen, nekako uvijek sumnjam da su migranti uopće u prilici radit takve stvari ali znam pouzdano tko stvari toga tipa stvarno jeste radio. Mi, Hrvati.

Na svoje sam oči vidio mlade “katolike” na “vjerskom susretu” kako se u Nici natječu tko će iz robne kuće izići s više ukradenih majica na sebi. Ambiciozniji bi natrpali ukradenu putnu torbu ukradenom odjećom. Neću nikada zaboraviti momka koji je kukao na graničnom prijelazu kako je bio glup što je bacio hašiš prije granice jer je mislio da će nas pretražiti. Malo sutra. Mogli smo biti puni oružja kao Dračevac, ne bi nas nitko ništa pitao.

Časna je izlevatila likove na graničnom prijelazu, a što je ona osobno švercala to samo bog zna. A i to samo pod uvjetom da možete povjerovati da bi ikakav bog htio da ga se stavi u istu rečenicu s našom časnom. Realno gledano, ako imate djecu, bilo bi vam bolje da ih po Europi vodi Krešo Bengalka.

    • TEKST:
    • BLOG:

STARI I MLADI KRIŽARI

Puno zlokobniju stvar od Straha i prezira na međunarodnim vjerskim susretima doživio sam na otoku Prviću. Zatekao sam se tamo spletom okolnosti povodom tradicionalnog bodulskog gusarskog okupljanja pri kojem se ekipa sa susjednih otoka poptrpa u čamce, zapali bengalke i doplovi na feštu. Bude povlačenja konopa i igranja tradicionalnih otočkih igara. Te je godine glavna atrakcija bila koncert TBF-a na maloj mjesnoj rivi, kojeg je lokalni pop svim silama pokušao sabotirati.

Uzgred rečeno, Vatikanu su te naše tradicionalne stvari uvijek išle na živce. Papa Honorije III. je 1221. poslao križarski rat na Omiš zbog neformalne naplate pomorskog prijevoza dobara, štosenokaže gusarenja. Ali aj ća Honorije, domaći su izuli križare iz šlapa, Omiš jedan, Rim nula. Kad se sjetim suza krene.

Na Prviću je te godine čovjek umro oko tjedan dana prije fešte, a prvićki pop je postupio u najboljoj maniri svakog rimskog okupatora. Odbijao sahraniti čovjeka na vrijeme samo da se može sa sandukom prošetati kroz svu tu groznu poganiju i staviti svima na znanje točno koliko nas Vatikan prezire. Posramljena rodbina je nosila kapsil gledajući u pod i izbjegavala čak i sućutne poglede cijelog otočja koje je umjesto feštanja moralo gledati mantijaša kako ponižava njih i njihove.

No, don Honorije IV. Prvićki na stranu, zatekao sam u mjestu klinca iz posavskog mjesta Orubice kako tamo ljetuje zajedno s buljukom druge balavurdije. Ispostavilo se da ih je na more dovela organizacija “Mladi križari”, bjelodano nazvana po ustaškim teroristima koji su nastavili ratovati nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Štos je bio u tome da se klinac iz novogradiškog kraja mogao nadati ljetovanju na Jadranu koliko i Pišonja i Žuga iz pjesme Zabranjenog pušenja. Da se nije pridružio Mladim ustašama, more bi vidio jedino na zemljopisnoj karti. Još važnije od toga, njegovi roditelji si ne bi imali čime priuštiti tjedan dana bez klinaca po kući.

Orubica je siromašno mjesto isto kao Bodovaljci, Mačkovac ili gotovo bilo što u njihovoj okolici. Djeca koja žele vidjeti barem drugi dio vlastite male države, mogu ili ukrasti autobus ili se obratiti Crkvi. A nema toga što Crkva ne može uraditi loše i kriminalno, a za male novce.

Na stranu što se financiraju iz proračuna, oni zapošljavaju kadar iz pjesama Kiše metaka da na jednoj plaći obavlja deset različitih poslova iz domene socijalnog rada, turizma, animiranja i informiranja. Nitko tome ne može konkurirati, čak i kada bi osim Crkve postojala neka organizacija koja bi baš u svakom naselju nudila slične usluge.

I kad onda izbezumljeno pitaš klinca što radi s malteškim križem na zastavi dok paradira okolo s ustašama po kraju gdje se križare tradicionalno bacalo u more s broda, na pola kanala, s oklopom na njima, i još se stajalo i gledalo da ga mlatneš veslom ako šupak slučajno ispliva, odgovor je jednostavan.

Ljetuje.

    • TEKST:
    • BLOG:

BOŽE ČUVAJ TRŽIŠTE

Što je dovelo do toga da se djeca povlače s ustašijom po samostanima ili vrše krivična djela po Europi s karijernim kriminalcima? Odgovor je, bez šale, liberalni kapitalizam. Država koja je digla ruke od čitavih regija, koja se pretvorila u igralište korporacija, koja aktivno želi da bijedom natjerani ljudi sele u velegrad crnčiti za tri i dvista i plaćati stanarine, prepustila je ljude Katoličkoj crkvi da s njima radi što hoće.

Želiš li deset dana besplatno ljetovati na Jadranu? Može, samo trebaš biti Mladi križar. Želiš li na deset dana za sitniš u Barcelonu? Sve pet, samo trebaš prvo otići na ovaj jedan prosvjed vikati kontra Istanbulske konvencije. Želiš posao vjeroučiteljice, državna plaća, ne radiš ništa pametno? Prva liga, samo ti cijela familija treba potpisati ovaj jedan referendum, a mogao je netko od vas i malo na štandu odraditi. Želiš pjevati? Imamo ti mi crkveni zbor, samo, za koga ti roditelji glasaju?

Rentijerske buržujčine i onako samo gledaju kako će uštedit na stoci sitnog zuba i više su nego oduševljeni dati ih bilo kojoj korporaciji u ruke. Katolička crkva je korporacija specijalizirana za pružanje najjeftinijih usluga i aranžmana u bilo kojem polju djelovanja. Gdje god se država povuče, Crkva ispuni prostor.

Ukoliko digneš ruke od dalmatinske poljoprivrede, rupu će u trenu popuniti strani uvoznici. U tržišnoj će utakmici u pravilu pobijediti najkonkurentniji. Ako si zapustio domaću poljoprivredu nauštrb uvoza, i time pretvorio ljude iz proizvođača u potrošače, onda će broj ljudi koji imaju novca pa mogu birati biti mali. Ljudi će uvoznu hranu kupovati u Lidlu, naprosto zato što je najjeftiniji. Ljudima koji se krpaju iz tjedna u tjedan tržište ne postoji, postoji uglavnom samo ono što si mogu priuštiti. A to je u pravilu najgore i najjeftinije. Na kraju ti čitava pokrajna kupuje u Lidlu, vreba u njemu “akcije” i kune se u njega kao u spasitelja. Jednostavno nemaju novca za izabrati bolje, samo instinkt za preživljavanje koji ih primora izabrati najjeftinije.

Još k tomu, oni koji uopće imaju gdje izabrati to najjeftinije su sretni. Tamo gdje nije isplativo imati supermarket, a malo gdje u Hrvatskoj je, ljudi doslovno nemaju nikakvog izbora. Isto vrijedi za IKEU. Ako želiš u IKEU, moraš prvo naći način da se barem na jedan dan dokopaš Zagreba da je uopće vidiš.

Katolička crkva je korporacija koja ima dvije tisuće godina prakse operiranja u takvim uvjetima. S njima u igri nema tržišne utakmice. Dok trepneš okom oni imaju monopol nad svime što im padne na um i svime na što im država dozvoli staviti šape. Oni su u svemu Lidl.

Svaki put kad Liberal.hr objavi novu glupost o suvišnosti države i presuštastvenosti tržišta, Crkva trlja ruke. Svaki put kad se neka buržujčina iskrevelji po Facebooku o kamenjarcima, krezublju ili ‘rvatima, popadija umire od smijeha. U takvoj klimi prelako je za oltarom biti jedini kojemu se mogu obratiti ljudi koji se nisu rodili banu ispod konja ili kojima preci nisu u pretkambriju ispuzali ravno iz mora na splitsku rivu.

U državi u kojoj se nemaš kome osim Katoličkoj crkvi obratiti za sto i jednu uslugu, a Crkva ti “naplati” šetnjom po Zagrebu i vikanjem gluparija umjesto novcima, nije teško shvatiti kako se dogodi nešto toliko suludo kao prosvjed protiv Istanbulske konvencije.

Hoće li to što “prosvjednici” rade po ulici naškoditi nekom u Zagrebu, Splitu, Rijeci ili Osijeku? Koga briga? Kakve veze ti ljudi imaju sa Zagrebom, Splitom, Rijekom ili Osijekom? Ili ako jesu iz jednog od njh, što im znače ova ostala tri? Što, točno, oni imaju od njih?

Velegradske elite su digle ruke od ljudi u vlastitim predgrađima, kamoli na selima. Kad su oni ikome ponudili besplatno ljetovanje ili posjet IKEI? Zar oni stvarno misle da bi netko trpio popadiju i švore da im država ponudi deset dana na moru, a da pri tom ne moraju trpit ta crkvena sranja? Da im ima tko drugi pružiti posjet velegradu, vidio bi ih pop na Svetoga Nikad. Da im krene solit pamet bacili bi ga u more na pola kanala i čekali s veslom pri ruci, za svaki slučaj.

Ovako Crkva izvuče grla, brojeve i glasove za onoga koji više plati, za doslovno bilo što. Nije joj problem naći ljude koji će raditi gluparije kakve nikom ne bi pale na pamet. Ljudi su već toliko poniženi i zapostavljeni da im doći u Zagreb ili Split i po ulici vikati “Ja sam magarac!” ne predstavlja nikakav problem.

Uraditi će to za ćevape, kamoli za posjet IKEI.


    • TEKST:
    • BLOG:
ŽELITE NAGRADITI ČLANAK?

JOŠ POLITIKE!