Pod starim krovovima

Nastup Pod starim krovovima

Danas je petak 10.11.2017, a sutra, u podne, imam pjesnički nastup. Bit će u kultnom kafiću “Pod starim krovovima”, u sklopu dugovječne tribine “Jutro poezije”. Prvo svoje pjesme čitam ja, a zatim svoje pjesme, po jednu, čita tko god hoće. Tako to tamo funkcionira svake subote, a ove subote sam “glavni” gost ja.

Kafić je lako naći, ako ste voljni u podne biti u centru Zagreba, adresa je Basaričekova 7. To je ulica koja vodi na Sjever ravno od ulaza u Sabor. Nemam izdanu zbirku pjesama iz više razloga, ali ponijeti ću nekoliko primjeraka svog romana “Posljednja Krčma u centru”, pa ako se nađe netko zainteresiran…

O izgubljenim uspomenama i pjesništvu.

Napisao sam davno dvije ne osobito vješte poeme. Mislio sam da ih nitko osim vrlo uskog kruga ljudi nikad neće vidjeti ni čuti. Nisam bio zadovoljan njima, imale su mana koliko hoćeš i uvijek sam mislio da ću jednog dana sjesti i dovesti ih propisno u red.Digao sam bio ruke i od toga, čak sam iz šale započeo duži parodijski rad na temu te faze, koji se zaustavio na dvije strofe jer, nisam bio zadovoljan.

Kasnije se sve to skupa, svojevrsnim učenjem na greškama, izrodilo u nešto što itekako jeste prezentabilno – “Četovanje”, moj pikarski, uličarski post-jugoslavenski deseterački ep. Ako ikad stvarno tiskam išta poezije bit će to nekakvi “Ljetopisi Popa Dukljanina II: Povratak ljetopisa” u tom stilu.

No, ono što se dogodilo s tim ranim pjesmama je da su nestale.

Vidite, kroz cijeli studij sam gomilao bilježnice i rokovnike pune zapisa, priča i pjesama. Uvijek je bilo krivo vrijeme za prepisati sve to, uvijek sam računao da prvo moram završiti faks prije nego se uhvatim književnosti, to se oteglo, bilježnice su se gomilale i na koncu sam ih tek ove godine sustavno, svaki dan po malo, pretipkao od prve do zadnje – i bacio ih.

A onda mi je kombinacija virusa i kvarova uništila neke stvari koje sam čuvao i na disku i u pisanom obliku skoro deset godina. I otišle su mi stvari koje su mi bile drage, nek su bile rani radovi. I na kojima sam namjeravao raditi.

Pokušao sam se prisjetiti dvije poprilično duge poeme koje nisam vidio godinama i ostao zapanjen koliko su mi se pojedini stihovi urezali u pamćenje. Kako sam bio mlad i loš, točnije mlađi i lošiji, pjesme su bile blesavo i loše konstruirane. Zbog toga sada ne uspijevam rekonstruirati točan redoslijed tih stihova , ali uz malo mentalne arheologije mislim da početak jedne od njih, koja se zove “Djelom, riječju i propustom”, ide, uz minimum dorade, ovako:

Sjedi za stol, prijatelju,
i liši me čaše ove,
odagnaj mi želju silnu
da uništim biće svoje.
Znaj da pijem, prijatelju,
jer sagriješih vrlo mnogo
djelom, riječju i propustom
i kajem se sad pred bogom.
No, misli u mojoj glavi
ostale su posve čiste,
ni za što ja ne mijenjam ih
i ostat će uvijek iste.
_______________________
_______________________
a radi se, što već slutiš,
o posebnoj jednoj ženi.
Oči poput majskog neba
i usne k’o vrata raja
imala je moja vila
dušu kao san bez kraja.
Ja sagriješih, bijah luda,
i zato se gorko kajem,
jer sve dobro što joj dadoh
sve u ovu čašu stane.
A gorčine zato pružih
svojoj vili i suviše,
gledaj dobro, prijatelju,
u oku mi čitko piše.
Vidim, vidim, sve mi jasno,
nisi ti za duge priče —
Isto sjedi, poslušaj me!
I od mene skloni piće.

A ostavio sam dva stiha kojih se ne mogu sjetiti praznima, jer mi je bilo nevjerojatno da sam se uspio sjetiti ostalih. Neke sam malo prepravio, a neke ću, jednom kada pjesmu dotjeram, vjerojatno i skratiti, ali sutra na čitanju čitam fragment. Jednu strofu – možda ovu, možda neku drugu – jer se sjećam većine stihova. Samo sam bio mlad i smotan, pa sad ne znam koji djelovi idu kada i gdje mi možda nedostaje stih.

Cijeli tjedan mi se nasumice vraćaju. Predzadnja četiri su mi do jučer nedostajala – znao sam da ima neka “gorčina” negdje u pjesmi, ali se nikako nisam mogao sjetiti gdje ni kako ide. Dapače, nisam se mogao sjetiti niti koliko stihova pojedini dio pjesme ima, što bi znatno olakšalo cijelu stvar.

Sjetiti se ove druge znatno mi je teže. Znam da ima sedam djelova i da su kraći. I znam da bi trebala znatno više dorade kada bih je se i sjetio. Zove se Rajska ptica, prve sam se kitice donekle sjetio, a ide, uz doradu, otprilike ovako:

Malu pticu vidio sam
u kavezu zlatnom, sjajnom,
vrijeme je zaustavila
pjesmom svojom odveć bajnom.
Crno perje njena čela
i biserna put joj mliječna
s pjesmom su se isprepleli —
poveli me zapanjena,
zatečena, zastravljena
da lutam po hladnom gradu,
jer trgovi puni smijeha
blijede svi u silnom jadu
naspram njenog slatkog pjeva.

I kad se već prisjećam fragmenata u ovom điru, a namjeravam ih sutra čitati, evo bokun parodije samog stila, fragment stvari radnog naziva Berićetna pjesma:

Tema neka bude žena, jer sam sebi neću biti,
Poželjna figura njena, nek je povod suze liti.
Zašto da se čudom čudim, ispod zvijezda kročim velik,
U vagonu trošnom ludim, mlad da hodam starom nalik?
Radije daj da sanjam skute kakve djeve velebajne
Da mi ona bira pute i ciljeve moje krajnje

A kad djevu imat moram, neće biti duh tanani
Bit će žena starog kova, što od prosaca se brani
Neće biti zamotana, ni na nebo uzdizana
Nekom drugom obećana, slaba, krhka, puna mana,
Već će biti žena prava, sa svime na pravom mjestu
Njezin pogled bit će strava, ja izvrgnt njenom bijesu

Ljutit će se svakodnevno što je svojim stihom morim
Što joj na nos guram revno, da ju sanjam, da je volim,
Znam naletit, reći će mi, i saletit i uletit –
Svaki od nas zna obletit, al ni jedan ne zna letit
A ona je uvijek znala, da tu ljubav mora biti
tek požudu njom da kiti stihotvorna bagra mala.

 

Link na event vam je tu:

Nadam se da se vidimo sutra!

ŽELITE NAGRADITI PJESME?
JOŠ POEZIJE