Nemio divan

Nemio divan

NEMIO DIVAN

Pjevanje II. iz spjeva Ljetopisi popa Dukljanina 2: Povratak Dukljanina
Prvo pjevanje pročitajte OVDJE.

PREDGOVOR

Najnovije pjevanje podužeg epskog spijeva o kvartašima, koje trenutno ima radni naziv taj koji ima gore. Za upoznati se sa dosadašnjom radnjom, kliknite link gore, ili odvrtite do linka sa slikom dole 🙂

Fondovi za zbirku poezije su prikupljeni, a u njoj će se svakako naći barem prvo pjevanje ovog malog epskog opusa koji uredno razveseli na čitanjima poezije. Ovo pjevanje stavljam na net sada zbog toga što je prigodno zbog godišnjeg doba, zato da vas uveselim i zato da ga imam pri ruci u elektronskom obliku za nastupe.

Guštajte!

II. NEMIO DIVAN

Mjesec sije, britka bura brije
i nad parkom borju krošnje vije,
a u parku na zidiću hladnu
promrzao Vojvoda se krije.

Ladna bura brk mu omrazila
i vjetar ga čitava propuho,
avaj, gadno smrzo bi se Vojo
da mu nije žbunja ukrasnoga
nasađenog okolo sa strane.

Reko si je – bar sahata četvrt
bit će prije no mu četa dođe.
Četvrt prođe a nitko ne dođe.
Pol sahata, čitav sahat skoro
kadli nešto po parku baulja.

Što to ide parkom prema njemu,
može Vojo nagađati samo:
jal je klošar, jal je pandur sinji,
ili tkogod ambalaže skuplja?

Nit je klošar, nit je pandur sinji,
niti itko ambalaže skuplja,
već se tuda neki ološ klati.
Preko volje, po koraku čuješ!
Čini ti se hodat mu se neće,
al ga isto nešto naprijed kreće.

”O Govedo, jesil’ tude, smrade?”
Pozdravlja ga neznano čeljade,
”Jal si sjeo u busiju kakvu,
da me bolje srdašce infrakta
kad iskočiš povampiren na me?”

”Crko tako, Ante, dao Bog da!”
Odazdravlja iz mrakače Vojo,
”Osvijetlim ti mobitelom puta,
pader nuder dajder upaljača,
da nam bukne đoka iz Maroka!”

”Dajder čega?” Veli Ante na to,
”Pa ja mišljah da ti vatre imaš!”

“Tko ti dade dozvole da misliš!”
Doviknu se sprama Anti Vojo,
“Vatre nemam, upaljač mi crče!
Jerbo da sam bar kresivo imo
toliko bi se bio uspušio
da bi vamo došli vatrogasci!”

”O Govedo, iznad svega lijeno,
što ne ode po upaljač kakav
kad me tute pol sahata čekaš?”

”Išao bi Ante, pobratime,
al neima nigđe upaljača,
koji pali po ovome vjetru.
A i da sam uzo nekog skupog,
bez ikog bi bio zapušio.”

Dlanom svojim Ante lice časti,
“Hjoj, sad ovu stoku čekat treba,
što će biti jošte sahat jedan…”

Puhnu Vojo, i smrknu se više:
”A umene duvankesa puna!
Ćibučit bi iznad svega htio,
pluća bolna da ugrijem malo.”

Na to Ante namršti se s njime:
”Ta i ja sam ćibuklija teži,
samo zato iskuće i bježim!
Bolje šuti i pluća poštedi.”

Spopade ih nemila tišina,
crnih misli u parkiću crnu,
bez kresiva i ćibuka bolni,
bez duvana, s nemilog divana.

Nutar sebe čemer svoj su preli,
kako što se crnu vunu prede,
svaki o svom, neko kraće vrijeme,
dok je parkom duvo vjetar ladan.


PRETHODNO PJEVANJE:

two-squatting-knights

Četovanje

Prvo poglavlje epskog spjeva o kvartašima u kojem se raspravlja o teškoj zbilji i izlasku u park kad nemilo puše buretina. Na tečnom, zajedničkom “našem”.

0 comments