O nekretninama i porezu na njih (Dio 1.)

O NEKRETNINAMA I POREZU NA NJIH (DIO 1.)

 

Rasprava o porezu na nekretnine nedavno je iznjedrila ovo:

Vrlo često kada govorimo o porezu na nekretnine govorimo u biti o turističkoj industriji, odnosno “zimmer frei” smještaju.

To je citat iz članka dr. sc. Josipa Tice, izvanrednog profesora na Katedri za makroekonomiju i gospodarski razvoj na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Članak je dostupan na portalu imenom ideje.hr, a priziva niz pitanja. Jedno od njih je: zbog čega bismo pričali o turističkoj industriji, pri čemu Tica misli na sezonske iznajmljivače na Jadranu, kada grad Zagreb ima stanovnika koliko imaju Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Slavonski Brod, Pula, Kaštela, Karlovac, Sisak i Dubrovnik zajedno?

Prema popisu iz 2011. šire područje Zagreba broji 1 088 841 stanovnika. To je više od zbrojenih širih područja Splita (408 000, Split-Trogir-Kaštela-Solin-Omiš), Rijeke (189 005, Riječka aglomeracija-Opatija-Bakar-Kraljevica-Kostrena), Osijeka (151 630, Osijek-Čepin-Valpovo-Belišće) i Zapadne Podravine (79 530, Varaždin-Čakovec) i Siska (75 649, Sisak-Petrinja). Kada od zagrebačkog područja oduzmete slijedećih pet zbrojenih ostane vam još 188 000 ljudi razlike u korist Zagreba, neznatno manje nego što ih ima u čitavoj Istri.

Uzmimo također u obzir da su jadranski gradovi, za razliku od Zagreba, uglavnom snažno geografski ograničeni po pitanju širenja. Zagreb je posljednjih stotinu i pedeset godina u neprekidnoj fazi izgradnje širom prostranstva lako dostupnog zemljišta. Nisam siguran da je nerealno tvrditi da na zagrebačkom području ima više nekretnina nego na čitavom hrvatskom Jadranu zajedno. Svoditi pitanje poreza na nekretnine na Jadran je ili glupo ili zlonamjerno ili oboje.

I DOKTOR I PROFESOR

Ne bi li otklonio svaku sumnju da se radi o zlonamjernim glupostima Tica nastavlja sa slijedećim:

Tko je financirao gradnju Dalmatine ili Istarskog ipsilona i tko je od toga imao koristi? Jesu li oni koji su se okoristili srazmjerno tome platili poreze? Tko je gradio jadransku magistralu i bi li “zimmer frei” bio jednako dobar bez navedenih investicija? HAC danas ima dug koji se mjeri u milijardama eura, ali svi vlasnici nekretnina čija je cijena vrtoglavo porasla duž autoceste plaćali su porez jednako kao i Slavonci ili Zagorci čija su djeca danas u Irskoj. Cestu su podjednako financirali oni koji rade daleko do obale, kao i oni koji žive od turizma, ali koristi nisu niti približno ravnomjerno raspoređene.

To je dio tipične demagogije prema kojoj od iznajmljivanja imaju koristi samo oni koji žive pri moru, nitko drugi ni na koji način nema ništa od turizma, a oni koji žive pri moru svi žive od turizma. Postoji i publika kod koje to prolazi zbog toga što je Republika Hrvatska izvan Zagreba napravila malo što korisno uopće. One koji od Hrvatske nisu dobili ništa to huška se protiv onih koji su od nje jedva jedvice izvukli minimum. Ticino uvlačenje Jadranske magistrale u cijelu priču je čak impresivno. Nameće se pomisao da bi zagrebački profesor tridesetak godina ranije na isti način huškao primorce na Slavonce zbog autoceste Zagreb-Beograd.

Kako bilo, tekstovi o vrijednim, marljivim i pravednim kontinentalcima koji su žrtve zlih, lijenih i gramzljivih primoraca su svakodnevica u hrvatskom medijskom prostoru. Bujica demagogije prema kojoj je država “nekima bila majka, a nekima maćeha” usmjerena protiv primoraca otežava sagledavanje realnog stanja u zemlji. Iz godine u godinu Hrvatska treba bankrotirati. Iz godine u godinu Hrvatsku turistička sezona izvuče taman dovoljno da može izgurati još godinu ako se još malo zaduži. Da se sutra Istra, Kvarner, Dalmacija i Dubrovnik učinkovito odvoje od nje, Hrvatska bi do konca godine katastrofalno bankrotirala.

Umjesto suočavanja s tom bolnom činjenicom zagrebački mediji svojoj publici serviraju priče kakve je krajem osamdesetih svojoj publici servirala beogradska elita. Tu prednjači Hanza Media u vlasništvu zagrebačkog centralizacijskog profitera Marijana Hanžekovića koja na dnevnoj osnovi vrijeđa tekstovima iz istog kalupa kao što je Ticin. Da biste razumjeli zbog čega se takva demagogija širi trebate prvo malo pažljivije razmotriti jadranski turizam.

UKRATKO O NAŠEM JADRANSKOM TURIZMU

Kao što je u kolumni nedavno spomenuo Ante Tomić, hrvatski turizam je u posljednje vrijeme živnuo zbog toga što je NATO uništio konkurenciju diljem Sjeverne Afrike. To je ne samo točno, nego i lijepo demonstrira kompetitivnu prirodu turizma. Slično je bilo s grčkom krizom uslijed koje smo bilježili tadašnje rekorde. Jadranski turizam u Hrvatskoj ima četiri regije koje međusobno konkuriraju, a ono što ih razlikuje je primarno zemljopisni položaj.

ISTRA

Istra je turistički zahvalna i od turizma bogata iz istog razloga iz kojeg se nekad Venecija mogla razviti u svjetsku velesilu — dio je Sredozemlja koji je najbliži većem dijelu zapadne i srednje Europe. To je dodatno potencirano time što je Istra preko pedeset godina bila blizu deviza u zemlji u kojoj je pristup devizama jamčio bogatstvo i gospodarski potencijal. Zatim je taj potencijal obranjen tako što se Istra snažno oduprla Zagrebu i spriječila Tuđmana da podobnima razdijeli lokalnu privredu i poljoprivredu. Turizam se time nastavio oslanjati na donekle funkcionalnu ekonomiju, što nigdje drugdje kod nas nije bio slučaj.

Istra se nalazi neposredno pokraj sjeverne Italije i u Istru se može otići na izlet u sklopu posjeta Veneciji, koja je svjetska turistička destinacija. U Istru se bez poteškoća može zaletjeti na vikend iz sjeverne Italije, Švicarske, Slovenije, Austrije i južne Njemačke. To je, više nego išta što se turistima može ponuditi, tajna produživanja sezone. Ako imaš bogato stanovništvo koje autoceste dopremaju do tebe nije posebno bitno što konkretno nudiš. Ljudi će tijekom cijele godine otići bilo gdje na jednodnevni izlet ili produženi vikend dok god put nije previše dalek.

No, put od Istre do bilo kuda drugdje je prije izgradnje Istarskog ipsilona bio dugačak i nezgodan. Ticino prikazivanje cestogradnje u Istri kao investicije koja je pogodovala isključivo Istri je pogrešno. Ono što je postignuto, osim najosnovnije prometne povezanosti koja bi svima u državi trebala biti osigurana, je protok turista kroz Istru dalje prema ostatku Hrvatske. Prvenstveno prema Kvarneru, koji je nakon Istre najbliža hrvatska destinacija ukoliko se dolazi iz smjera zapadne Europe, dok je iz smjera istočne Europe bliži i od Istre. Preskočimo za sada Kvarner.

DALMACIJA

Odabir Dalmacije kao destinacije, u odnosu na Istru ili Kvarner, je prije autoceste za turista značio oko sedam sati vožnje dvotračnom cestom, uglavnom u koloni. Dalmatinski turizam je u Jugoslaviji bio orijentiran na jugoslavenske goste. Dalmacija graniči s BiH, Likom i južnom Italijom. Jednom kad su uslijed rata gosti iz Slavonije, Srbije i BiH nestali, dalmatinski se turizam sveo na talijanski kolektivni godišnji odmor u osmom mjesecu. Od toga gradovi nisu vidjeli ništa, već su gosti koji su dolazili uglavnom posjećivali nekoliko sićušnih turističkih odredišta. Čisto za ilustraciju, Bol na otoku Braču je bio turističko mjesto, ali ostala dvadeset i dva naselja na Braču to uglavnom nisu bila.

Rat i privatizacija su u Dalmaciji uništili gotovo čitavu privredu. Tuđmanovi dogovori oko podjele Bosne i etničkih čišćenja u njoj su rezultirali time da su izbjeglice bile godinama zaglavljene u dalmatinskim hotelima, a dalmatinski hoteli puni očajnih ljudi bez novca. Turistički kapaciteti koji su u Dalmaciji prije rata primali domaće goste iz Jugoslavije propali su, a bez funkcionalne privrede nije bilo kapitala za njihovo obnavljanje. Čak ni apartmanski turizam nije dobro podnio rat, jer su apartmani u vlasništvu stranaca razdijeljeni po političkom ključu. Neki od izbjeglica koji se nisu imali kamo vratiti dobili su nekadašnje apartmane u vlasništvo, a drugi su bespravno izgradili kuće koje sada onemogućavaju nužne infrastrukturne zahvate.

Dalmacija je turizam, kao i ostatak ekonomije, morala ponovno graditi ni iz čega i taj proces je na puno mjesta još uvijek na početku. No, prije autoceste je od Karlovca do Splita trebalo pola dana vožnje. Autocesta u Dalmaciji nije “podigla cijenu kvadratima”, već je u nekoj mjeri učinila život malo više podnošljivim. Domaće stanovništvo uglavnom ne sudjeluje u turističkoj ponudi, a bilo kakav porast cijena kvadrata je čista apstrakcija. Dalmatinci si u pravilu ne mogu priuštiti ni nekretnine u Slavoniji, a zbog nedostatka posla van sezone u čitavom području su dobivanje i otplata kredita za kupnju stana nemogući.

DUBROVNIK

Dubrovački turizam je različit od dalmatinskog. Tradicionalno su prometne gužve južno od Splita tolike da se do Dubrovnika putuje i šest sati. Dubrovnik je, stoga, turističku renesansu doživio dolaskom velikih kruzera, koji turiste jednostavno iskrcavaju kao dio ture. Alternativa tome su letovi koji dopremaju turiste dubljeg džepa na koje su se dubrovački investitori orijentirali. Druge opcije nije bilo. Tako se stvorila situacija slična istarskoj, samo još više izolirana od Hrvatske i još više orijentirana na strane goste i cijene koje s domaćim stanovništvom nemaju veze.

Bez toga Dubrovnik nema turistički potencijal jer nema razumnog načina da itko osim gostiju iz BiH do njega dođe. Gosti sa sjevera i zapada lakše će doći do Istre, Kvarnera ili Dalmacije, a sa istoka do Crne Gore ili Grčke. Zbog toga su cijene u centru Dubrovnika toliko velike — pokušava se izvući maksimalno novaca iz jedne turističke šetnje gradom. Treba primijetiti da je dubrovački turizam do sada već toliko prilagođen prometnoj izolaciji županije da bi proširenje ceste do njega omogućilo priljev turista iz Dubrovnika na sjever, umjesto obrnuto.

Istarski, dalmatinski i dubrovački turizam orijentirani su na strane goste. Turizam orijentiran na strance znači da se prihodom od turizma državna blagajna puni. Dapače, često od njega više koristi imaju drugi u državi nego ljudi koji žive u kraju u kojem se takav turizam događa. Domaći turizam, kojeg u Hrvatskoj itekako ima, na Jadranu se odvija ponajviše na Kvarneru.

KVARNER

Zagrepčani, Riječani i većina kontinentalaca ljetuju u Kvarneru. Najbliži im je. Dovoljno im je blizu za cjelogodišnje vikendašenje i jednodnevne izlete. S druge strane, teško ćete naći Dalmatinca koji Malinsku ili Crikvenicu uopće zna naći na karti. Iz Dalmacije se do Kvarnera treba voziti satima, a ono što Kvarner nudi je isto kao i ono što Dalmatinac ima kod kuće. Puno Dalmatinaca iz istog razloga nikad nije bilo u Dubrovniku ili u Istri, pa o njima znaju samo ono što im mediji serviraju.

O Kvarneru mediji ne govore ništa, pa se može dogoditi da inače pronicljiv dalmatinski kolumnist kakav je Jurica Pavičić ne pokaže nikakvu svijest o postojanju turizma na Kvarneru u svom članku o rentijerima na kojeg se Tica često osvrće. Posve je moguće da Pavičić nikada nije ljetovao tamo i jednako je moguće da u gradu u kojem živi ne zna nikoga tko je ikad ljetovao tamo. Ja sam osobno na Krk prvi put otišao s trideset godina i to iz Zagreba jer mi je odatle bilo blizu otići, a bilo mi je blizu otići zbog postojanja karlovačke autoceste, autoceste Zagreb-Rijeka i Krčkog mosta. Te tri stvari vode do jako puno apartmana i ugostiteljskih objekata u vlasništvu Zagrepčana i značajno im podižu vrijednost.

Sjetimo se, turizam ovisi o lokaciji, a lokacija Kvarnera je takva da je najbliže ljetovalište domaćim gostima iz Rijeke i kontinentalne Hrvatske. Istovremeno je i najbliže investiralište njihovoj rentijerskoj eliti. Beskrajno reklamiranje Zrća, koje su maltene zagrebačka gradska plaža, svjedoči o utjecaju koji ti ljudi imaju na medije. Javnost se istovremeno bombardira propagandom usmjerenom protiv njihove konkurencije, a u stvarnosti su njihovi novci i apartmani posvuda na “moru”.

Riječima Krčana, Malinska je izgrađena preko noći zagrebačkim kapitalom. Otok Krk je sav apartman na apartmanu. Isto se dogodilo na otoku Viru, gdje je već legendarna apartmanska apokalipsa nastala zbog kontinentalaca koji su jeftino kupovali zemljište i gradili bez reda i načina. Koncesiju na novaljsku plažu drži zagrebačka zaštitarska tvrtka koja je do nje došla tako što je vlasnik tvrtke po Zagrebu prijetio plinskim bocama. Zrće su i inače plaža koju je Zagreb davno uzurpirao obližnjoj Novalji i posadio brdo svojih kafića na nju. Zagreb ljeti opusti i čitav se preseli na Kvarner.

A ni s čim od toga Dalmatinci nemaju veze.

RENTIJERSKA HRVATSKA

Jadranski turizam je među rijetkim djelatnostima koje u državu donose novce, a u njemu itekako sudjeluju ljudi iz krajeva o kojima se nikada ne piše i ne priča kao o rentijerskim. Priča o radišnom i zaslužnom sjeveru i lijenom i gramzljivom jugu je jedna velika i opasna laž. U uvjetima u kojima tu laž šire profesori na fakultetima, vlasnici medija i lokalni sitni ideolozi, uvođenje poreza na nekretnine na osnovi “pravednosti” ili “procjene vrijednosti nekretnine” lako bi se pretvorilo u zločine.

Tko bi određivao vrijednost nekretnina i na temelju čega? Istrani, Dalmatinci i Dubrovčani bili bi ludi kada bi dopustili da im to određuje netko poput Josipa Tice. Jer bi Istrani, Dalmatinci i Dubrovčani plaćali suho zlato za dva kvadrata poljskog zahoda, dok bi se na Kvarneru vjerojatno dodjeljivale stipendije za “poticanje lokalne privrede” onom tko naštanca blok montažnih apartmana. Domaći Kvarneski vlasnici kvadrata ne bi ništa bolje prošli. Turistička konkurencija većim igračima doživjela bi što i slavonski i baranjski poljoprivredni konkurenti Agrokoru.

No, pitanje rentijerstva i poreza na nekretnine puno je dublje od razumijevanja dinamike odnosa na Jadranu. Zagreb je preveliko tržište nekretnina da bi rasprava o Porezu na nekretnine, a i rasprava o majčinstvu i maćehinstvu države po ijednom pitanju, imala smisla bez priče o njemu samom. O tome više u drugom dijelu.


    • TEKST:
    • BLOG:
    • AUTOR:
    • FB PORUKA:
Zainteresirala vas je recenzija?
JOŠ POLITIKE