Pitat će te starost

Pitat će te starost

PREDGOVOR

PITAT ĆE TE STAROST

aut. Luka Kordić
iz romana: Posljednja krčma u centru,
Edicije Božićević 2012.

Kada je zla vještica na cijeli kraj stavila čaroliju i bacila sve ljude u san, nije joj odmah palo na pamet da se možda preračunala. Trebalo je proći neko vrijeme da joj dođe do glave, da se uhvati za istu, a zatim počasti ogledalo serijom spontanih, ali sasvim prikladnih vulgarnosti.

Uslijedila je bjesomučna potraga kroz prašnjave spise, kristalne kugle i adresare pokojnih mudrijaša, koja je urodila tek potvrdom da se jebenom kasno kajati. No, kako zle vještice tende biti žilavi, dugovječni babulji, negdje po putu pohvataju kako svijet funkcionira.

Sjela je za stol, upalila lulicu, podigla noge na bančić i okrenula brojčanik na telefonu od prije sto godina, škiljeći pri tom propisno da joj se ne dogodi da promaši broj ili pak godinu.

Dobar dan, izvolite… Naručila bih princa na bijelom konju! Izvrsno, to je točno ono što nudimo! Znam, majku mu, zato vas i zovem! Naravno, gospođo… Gospođice! Ispričavam se, Gospođice! Znači ‘vako, princ na bijelom konju, na adresu, piši tamo…

 

Nije lako biti princ na bijelom konju, razmišljao je Princ na bijelom konju vezujući svog bijelog konja na strateški važnom mjestu ispred pojilišta, da bi ga se moglo lijepo vidjeti s prozora najviše odaje u dvorcu, gdje su se obično nalazile uspavane ljepotice.

Da se njega pitalo, ujahao bi joj s njim u odaje, jer je žešće zajebano biti princ na bijelom konju ako ti je konj negdje izvan djevinog vidokruga. Najbolje bi bilo da pusti svom konju da je probudi. Onda joj ne bi morao objašnjavati zašto joj kvari šminku kad su je tako lijepo uredili prije nego su je stavili u sramotno skupi kristalni sarkofag.

Eh, da, i to, moraš pazit da ga ne razbiješ, maltene graviraju na njih natpis da ti nije ćaćino i što god da sjebeš da će ić iz tvoga džepa. A haljine, u, jebote, ne samo da ih je gnjavaža skidat, nego djeve još protestiraju da koji je to način, a u školi te lijepo uče da nećeš nigdje dogurat ako „Žensko Ne“ ne naučiš prevodit u „Aj“.

Generalno, sve su te praktične savjete pravi prinčevi na bijelim konjima bubali napamet, jer je uvijek nekako zabavnije bilo lupati se međusobno po dupetu pod tušem nakon tjelesnog.

Uz uzdah pun nostalgije, zakoračio je princ bez bijelog konja na stepenice najviše kule u dvorcu. Penjao se oprezno preko uspavanih tjelesa, gazeći tek na pokojeg kojeg se baš nije moglo prekoračiti. Otvorio je vrata, sve u opisu posla, prišao sarkofagu, provukao karticu, ideš Đurđa, podigao poklopac, sagnuo se do usana i uradio ono za što je bio rođen, odgojen, obučen i, obično, dobro plaćen da uradi.

– Sve u kurac, kolko je sati? – bilo je prvo što je Djeva promrsila nezadovoljno i prinčevim nenaviklim, nježnim ušima umnogome grdo. Ignorirajući pomisao da se curče u njegovom naručju možda nije imalo namjeru buditi iduće desetljeće, krenuo je s patentiranim – Hajdemo probuditi dvorjane, spremat vjenčanje, a ako zakoračite k prozoru, očekuje vas pogled na visokokvalitetnog bijelog konja…

Prekinuo ga je umoran i tužan pogled, za čim je uslijedilo:

– Stari, jel’ znaš ti da ja patim od nesanice? Znaš ti kad sam ja zadnji put pošteno zaspala? Imaš ti pojma kako je to vreteno jebeno iscrpljujuće?

Na što je princ pokušao složiti svoju najiskreniju gospođo-ja-samo-radim-svoj-posao facu, al’ nešto mu je govorilo da ona kroz krmelje ne može baš razlikovati između toga i lijep-sam-ali-sporo-kopčam face.

– Prika? Lega? Burke? Mislim da si pogriješio adresu – ustvrdila je Djeva. Zvučala mu je na trenutak kao njegova majka, tako se ona pokušavala sporazumjeti s njegovim pajdašima kada bi banuli nenajavljeno.

– Ne, nisam – usprotivio se, nesigurno prtljajući po hermelinu u potrazi za narudžbenicom. – Evo ovdje piše…

– Onda je naručitelj pogriješio adresu, kopčaš?

– Ali bilo je vrlo precizno…

– Gle, nisam te zvala, u redu?

– Ali…

– Nema ali – ustanovila je Djeva, osjećajući se već kao teta u vrtiću – sad ćeš lijepo otići dolje, sjest na svog konja i odjahati negdje gdje imaju sajam konja i ludo ćeš se zabavit. U redu?

I iako bi prosječni princ na bijelom konju stručno nastavio trubiti svoje, ovaj partikularni princ na bijelom konju osjetio je znatno olakšanje kada je nedugo zatim ponovno projahao kroz vratnice dvorca, ovaj put u smjeru najbližeg seoskog festivala.
– Kad uhvatim tipa koji mi je uvalio ono vreteno, najebat ću mu se majke! – promrsila je Djeva dok je trljala oči pred ogledalom. Svi krme, a ona je budna. Koliko je dugo spavala? Ono nije bio prvi princ na bijelom konju koji je naišao, toliko je bila sigurna, ali oni su više voljeli uspavane ljepotice od budnih, a više od ljepotica voljeli su svoje konje. Kad bi imala konja, bi li je ostavili na miru? Možda bi se tek onda naložili na nju? Možda su zanimljiviji kad se s njima uspričaš o konjima? O vretenima uglavnom nisu imali pojma.

Prinčevi na stranu, nije bila sigurna želi li ona uopće imati posla s vretenima neko vrijeme. Jedno tisuću godina. Kad bude stara i sasušena i s pol guzice u grobu, onda će možda razmisliti o tome da si nabavi jedno s tehničkim priručnikom. I to dobrim, u kojem piše kako se s prokletom stvari rukuje bez da se ubodeš i dobiješ tetanus.

Umila se i razgibavala ruke prolazeći kroz prostorije, a sa svakim uspavanim čovjekom na kojeg je naišla ideja joj je u glavi dobivala jasniji oblik. Gdje piše da ti za upravljat dvorcem trebaju kralj i kraljica? Kralj, kraljica, smrt, kobasica, može ona sve što mogu oni, još i bolje, jer su bili stari kad su zaspali, pitaj boga na što bi to sličilo da ih sad budi. Bila je spremna ne spavati više nikad, ako treba, samo da ne mora imat posla s tim glupostima.

Još k tome, bude li u sarkofagu spavala safatat će je neki drkađija s konjem, kome to treba u životu?

 

Vele ljudi da je tu nekad bio krasan dvorac, s milijardu tornjića, bijelim zidovima i visokom kulom u sredini, sa zastavicama koje se vijore na sve strane.

Sada su u tom dvorcu spavali kralj i kraljica, sanjajući svaki svoje, ona svoj prvi bal, a on kosu koju nekad nije morao češljati preko tjemena. Sanjao je kaštelan o dobu kada je kralj svima garantirao siguran i udoban život. Sanjali su stajski momci o zabavama poslije kojih se ponosno brojalo izbijene zube i kvasilo desni domaćom rakijom. Sanjale su plemkinje i seljančice o napudranim nosovima, karnevalskim dekolteima i vlastelinima koji će njihovo dijete priznati, a njih voziti u svojim skupim kočijama.

A uspavana Djeva se razbudila i odlučila ih ostaviti ih sve u snovima koje bi oni i na javi sanjali. Hranila ih je i presvlačila, onako usnule, usprkos svemu zadovoljna što nema nikog da se naokolo podsmjehuje, nakašljava i mršti jer njoj ne pada na pamet uhvatiti se vretena.

Vodila je dvorac sama, na litrama kave u bilo kojem obliku, ponavljajući sama sebi da si ne može dopustiti situaciju u kojoj ponovno treba okrenuti nebo i zemlju da uspava čitav jedan dvorac ljudi na neodređeno vrijeme.
Znale su joj banuti i djeve iz drugih dvoraca, pa bi joj se divile kako uspijeva tako lako upravljati svojim dvorcem sama. One to, priznavale su smjerno, nikada ne bi mogle. Zatim bi tražile da ih pouči, savjetuje, ili, u najgorem slučaju, sluša. Obično se završavalo tako da bi između bolova u kukovima i sjećanja na vreteno birala lagati sa smiješkom dok ne odu i slati ih u kurac kada odu. Nazad u svoj sarkofag, sve do jedna, iš, glumite princes krafne, majku vam vašu.

Ali, postajalo je naporno svaki dan i svaku noć se penjati stepenicama dvorca za obaviti baš svaku stvar svojim rukama. Ako bi i smetnula s uma, izgubljena u radu, kukovi bi je podsjetili da je stavljanje noge pred nogu iz minute u minutu navika koja te dovede do točke kada možeš samo sjesti i gledati pred sebe staklastim očima, a baš bi se u tom trenutku netko sjetio mjesečariti.

Ili bi upao nekakav princ na bijelom konju.

Ili oboje odjednom.

Joj, to je bilo zajebano, jedan je gotovo ubio kraljicu zamijenivši je s nečim. Izribala ga je na pasja kola. Htjela ga je natjerati da prekopa barem vrt za svu strku koju je napravio, ali se predomislila jer je znala da bi ovaj zaključio da mu je nešto dužna. Uglavnom ih je tjerala po kratkom postupku.

Pitala se tko ih šalje, ona ih sigurno nije naručivala, a svi su mahali nekakvim papirima na kojima je jasno i glasno stajala adresa, ime i prezime, ovo-ono. Nije imala načina da ustanovi, niti ikoga da pošalje provjeriti odakle dolaze. Oni sami nisu znali ništa dalje od toga što treba napraviti i kome, ostalo njima nitko nije govorio. Zapravo, imala je načina, ali…

Iz svoje sobe na prvom katu, mogla je vidjeti samo rubove svojeg dvorca, ali ni druga mjesta nisu bila pogodna za izvidnicu. Jedino što je mogla vidjeti bili su okolni dvorci, a za dalje od toga trebalo se popet na vrh velike kule u sredini, pa bi pukao pogled duž cijele ravnice, cijelim putem do planina.

Ali imala je ona svoje razloge da sa na tu kulu ne penje.

Gore su bili ogledalo i sarkofag.

Gore je bilo vreteno.

Al’ bio je i vraški pogled, ti mater, odozgo bi ih mogla vidjet kako dolaze, pa samostrelom…

 

Kada ih je gledala nije mogla odlučiti tko je bio mršaviji, čovjek ili konj. Kljuse se jedva vuklo, a čiča se jedva klatio, no usprkos rebrima izloženim pogledu doklatarili su se kroz vratnice pravo pod njen prozor.

– Uja! Gazdarice! – povikala je iz dvorišta sasušena uspomena na ljudsko biće .

– Tko si sad pak ti? – doviknula je naginjući se kroz prozor. – Što hoćeš?

– Učinilo mi se da vidim tablu, pa sam doš’o. Mislio sam da u ovom kraju svi spavaju snom pravednika, a evo – mahne suhom rukom prema njoj, keseći se posprdno ustima punima krivih zubiju.

– Kakvu tablu, tako ti boga?

– Pisalo je da se ovdje prodaje utjeha!

– Pa si pomislio da je bordel?

– Jok, rekoh da vidim i to čudo!

– E pa si pogriješio! A onome ‘ko je stavio tablu poruči da se objesi na tavanu! – Odbrusila mu je. On se i dalje kesio, stojeći na mjestu, samo je pomaknuo torbu i ruku premjestio na bedrenu kost koja mu je stršala sa strane. Pogledala ga je bolje – tko bi tebe mogo utješit, pogledaj se na što sličiš!

– Ama, ne tražim ja od tebe utjehu!

– Daj ne seri! Šta tražiš?

– Ništa, ja prodajem utjehu!

– Ti?

– Ja!

– Aha! – uperila je prst u njega – Princ na bijelom konju!

On se osvrne oko sebe, ne vidje nikog drugog u dvorištu, pa se nasmije.

– Ne, torbar na kljusetu, bojim se!

– To ti nije baš neka reklama! A i nisi uvjerljiv!

– Ne treba meni reklama, a ako ne vjeruješ, dođi dolje i pobroji rebra, pa me onda i pljuni ako hoćeš!

Ona se nasmije.

– Da dođem dolje, pa da me takva propalica startuje? – dobacila je uz smiješak.

– Mater ću ti startovat! Oćeš ti tu utjehu ili nećeš?

– Jok! To su teške droge, šta ako se navučem?

– Imam ja toga za cijeli život, neće ti usfalit!

Sada ona zastane, pokušavajući se oduprijeti ledu koji ju je odjednom svu prožeo.

– Da ne prodaješ ti vretena slučajno?

– Vretena? Ni pod razno! Te su stvari opasne! Ubodeš se i dobiješ tetanus, jebo te!

– Jel’ da?

– Aha! – malčice ju je odmrznuo. – Imam ja bolje od toga!

– Što imaš?

– Štap… – podigne u zrak štap na koji se oslanjao dok je vodio svog sablasnog konja – i oblutke – posegne u torbu i izvadi šaku oblih kamenčića.

Zamislila se na trenutak tražeći logičan i racionalan odgovor kojim bi ovom stvoru, a i samoj sebi, jasno objasnila da joj ne treba ono što on nudi, što god to bilo.

– Ti to hoćeš po meni sasut drvlje i kamenje?

– Jel’ ti ja sličim na popa?

– I na gore od popa!

– E, pa nisam!

– A pa ja ovim dvorcem upravljam sama već jako dugo i nikad mi nije palo na pamet da mi trebaju drvlje i kamenje!

– Je, al’ kontam da se nije lako pentrat po tornjevima u tvojim godinama, jel’ tako? Bole noge, kukovi i tako to…

– Je, i?

– Je, pa zato ti je štap!

Ona se nasmije.

– A kamenje?

– Eh, pa, kad te dođu ljudi davit da im objasniš kako ti to izvodiš u tim godinama…

– Ja ih od gore spičim kamenom među oči!

Čovjek se nakloni.

Nekadašnja djeva se nasmije.

– Što tražiš za drvlje i kamenje?

– Paaa, htio bih se popeti na tu tvoju veliku kulu tamo.

– Zašto?

– Imam posjed tamo dolje u ravnici, a htio bih ga prodati, samo pojma nemam koliki je zapravo i na što to sliči, pa neznam koliko da tražim za njega…

– Ti imaš posjed?

Čovjek kimnu.

– Ne vjerujem ti!

– Pa jel’ te tražim da mi vjeruješ? Ja tebi štap i kamenje, ti mene popneš na vrh te kule.

– Ja te popnem? Što se ne bi sam penjao?

– A, pa četiri oka vide bolje nego dva. Ja sam na tom posjedu živio cijeli život, ne mogu bit siguran da ga neću precijenit.

– A zašto misliš da bih ti ja tu mogla pomoći?

– Gle, netko tko se sam brine za cijeli dvorac znao bi mi valjda reći koliko takvo nešto košta za održavat, a koliko donosi, u odnosu na ove u susjedstvu…

– O, pa ti bi da ti ja procjenjujem imutak? A čime to misliš platit?

– Pa, kao što rekoh, imam tamo taj posjed, jel’..

Prekinula ga je.

– Dat ćeš mi da razmislim.

– Vratit ću se sutra.

– To je premalo vremena.

– To je jako puno sekundi.

– Ima sigurno drugih kula naokolo, ako ti se toliko žuri…

– Ima, al’ nemaju gazdaricu koja ume da razume, da se izrazim…

– Ostavi svoju robu tu.

– Hoću.

– I otiđi.

Čovjek se nakloni. Baci zavežljaj na pod, nasloni se na svojeg konja i polako se odšeta kroz kapiju. Ona se nije spustila po štap i kamenje, ali se izvinula kroz prozor i pogledala gore prema visokim tornjevima oko najviše kule u kraju. Nije odavno bila gore, a tamo negdje vreba vreteno, ali možda…

 

Odlučila je tu večer pokušati spavati. Vele ljudi da su odluke lakše kada se naspavaš.

Od cijelog sna ujutro se sjećala se samo stare žene s lulicom u ustima, koja je sjedila na rubu najveće kule u dvorcu, pokraj znatno debljeg, ali još više naboranog torbara i gledala može li nadmašiti njegov hitac od maloprije. Torbar je maloprije oblutkom potegnuo do dvorca dvije doline dalje i skršio nekoj kozi sarkofag. Probudila se razmišljajući čime da mu da povoda, da on njoj da povoda, da mu ponovo da povoda da baci idući.

Posljednja krčma u centru


    • TEKST:
    • BLOG:
    • AUTOR:
    • FB PORUKA:
ŽELITE NAGRADITI PRIČU?

SLIJEDEĆA PRIČA:

Kako je Ilija Miner jedan dan puka po šavu

Kako je Ilija Miner jedan dan puka po šavu

Iz romana “Posljednja krčma u centru” – priča o odgovornosti, o laganju samom sebi, o kamenjaru, o socijalizmu, o starim zavjetima i starim mitovima.

0 comments
PRETHODNA PRIČA:
Posljednje jutro poslije

Posljednje jutro poslije

Posljednja krčma u centru – Zlatni Rat, Željko Kerum, dostojanstveno trapanje kroz kaos u glavi, teška panika i valovi koji mogu potopili svijet.

0 comments