prosvjednici sjede na ilici

Policija hapsi pogrešne ljude

Policija hapsi pogrešne ljude

I barem dio njih je toga svjestan.

Poredali su se ispred i okolo kolone životara i marširali u oklopima. Po suncu u subotu ujutro. Jer su morali. Vidio sam ih poslije dok sam čekao da mi puste ženu iz postaje. Izmoreni i nadrkani su skidali oklope sa sebe na ulici pred nama i htio sam ljudima odnjeti vode da popiju. Jer su oni bili tamo gdje su bili da zaštite normalne ljude od spodoba u povorci. I usprkos tome bilo je incidenata i napada na prosvjednike.

More žena na Facebooku je reklo da bi htjelo zaustaviti tu gadariju. Stvar je bila toliko sramotna da su ljudi preko noći postavili i nacrtali natpise neslaganja duž cijele Ilice. I dok sam hodao prema Trgu vidio sam jako puno ljudi koji su iz uvjerenja izišli protestirati što se takvo nešto održava u njihovom gradu. Držali su transparente cijelim putem, stoički su podnosili pljuvanje, dobacivanje i podnevno sunce.

Čudovišta okružena djecom

Radili su to i zato da djeca u tom četveroredu vide da su ih uvukli u nešto što nije ni dobro, ni pozitivno, ni pohvalno. Da oni koji su tu samo zbog majice na kojoj piše REDAR, zbog plaćene autobusne karte do Zagreba, zbog druženja s kolegama iz razreda, zbog ucjene vjeroučitelja ili diktata roditelja, da ti klinci vide da su na ulicu dovučeni da gaze po ljudima. Da vide svoje bližnje kako pljuju na sugrađane, da čuju svoje bižnje kako krvožedno psuju, zazivaju pendreke, napadaju njihove vršnjake i sugrađane i eksplicitno traže da se žene tuče, polije ih benzinom i zapali.

Jer je kolona koju su klerofašisti izvukli na ulicu to subotnje jutro bila krcata djece među kojom su se kretale spodobe. Dovoljno je spomenuti ratnog zločinca Darija Kordića kojeg Crkva do sada još nije paradirala baš po centru glavnog grada. Ili pak luđaka poput Damira Stojića za kojeg čovjek na prvu nije siguran je li stvarno svećenik ili samo zapjenjeni duševni bolesnik iz Kanade. I da nije samo na blef tu da jede po studentskim menzama i duhovno obnavlja pokorne mlade katolkinje. Marširali su unuci južnoameričkih nacista koji su se ovdje uvalili u fotelje. Marširala je Minken-bojna koju se našim novcima dovluklo na izlet iz alpskih, švapskih i bavarskih zabiti, da nas tu gaze i sramote.

Ti i takvi su hodali ispred djece, vrebali među djecom i skrivali se iza djece.

I nije im se suprostavilo samo onih hrabrih petnaestoro koji su pred njih sjeli. Suprotstavilo im se barem dvije stotine ljudi javno, na ulici, dostojanstveno i odlučno usprkos svim prijetnjama, dobacivanjima i strahu od policije i fašista slizanih sa političkim vrhom koji su hodali u koloni.

A uz prosvjednike je barem srcem bilo more normalnih, posramljenih, prestrašenih i očajnih ljudi koji se taj dan nisu usudili stati iza svojih riječi i uvjerenja. Za stati pred čudovište osuđeno za pokolj, pred nekog iz obitelji nepopravljivih nacista ili pred bezočne i beskrupulozne lažljivce potrebna je bila hrabrost koju nisu svi tog dana u sebi našli.

Stati pred rulju izmanipulirane, potkupljene djece, odgajane isključivo da bude poslušna… Nije ni to lako.

Fašizmu se odupiru ljudi

Dok sam pisao ovaj članak cure koje su sjele pred Hod za gaženje ljudskih prava molile su me da ne stavljam njihove fotografije. Ne zbog toga što se nečeg boje, nego zbog toga što ne žele da itko tko je taj dan stajao s natpisom, tko je bio tamo, tko je izišao za ljudskost, obraz i dostojanstvo bude zakinut za hvalu i za počast.

One nisu izišle da se naslikavaju, one su izišle da svojim tijelima obrane, koliko mogu, prava žena. I pred pendrek i pred bijesnu rulju i pred čudovišta. Isto kao svi ostali koji su tog dana došli braniti naš obraz pred svijetom.

Bio sam ravno pokraj njih, ali nisam sjeo s njima. Ne zbog toga što se ne usudim, već zbog toga što nisam htio da ljudi misle da je taj prosvjed nešto u što moraju biti uključeni i inače aktivni ljudi poput mene. Vidio sam normalne, drage ljude koji se ne eksponiraju kako sjedaju sa iskusnim borkinjama za prava žena. Znao sam da ću o ovom pisati i nisam htio da članak bude samopromocija. I to isto nisu htjele ni cure koje su sjele pred rulju.

Svaka s kojom sam pričao htjela je da pišem o drugima koji su prosvjedovali duž Ilice. O policiji koja ni u centru Zagreba nema uvjete za rad i mora sva izvješća sa hapšenja pisati i prepisivati ručno. I koju spodobe kao što su životari uhvate i njome prijete normalnim ljudima. O prizorima kakvo je bilo “gledalište”, gdje su ljudi sjeli s kokicama i promatrali suludu povorku kao ono što je – predstava. Jer je čitavi taj sektaški teror, kad ga pogledaš iz bliza, samo jedna podla predstava.

Životari su dovukli klince i obitelji iz župa i obukli ih u majice. Dobili su, valjda od gradonačelnika, autobus za turističko razgledavanje grada i na njega nasadili bend za svadbe. Vrtjeli su pet-šest pjesama, da imaju među čime skriti Thompsonovu Lijepa li si. Da po gradu vode djecu i navijaju im nešto protiv čega polako čitava Europa ustaje.

I kad su cure pred njih sjele, i s njima jedan momak, bend je baš nju odvalio, a djeca su prateći pjesmu uz Thompsona pjevala o nacističkoj okupacijskoj zoni. Ako se itko pita zašto pričamo o ustašama – zato pričamo o ustašama. Zato što potomci tih terorista našim novcima financiraju restauraciju nacističke okupacijske zone.

U kojoj bi mi i po čijim bi pravilima mi sada trebali živjeti.

Gdje ste bili dvije tisuće i sedamnaeste?

Svugdje osim u nacističkoj okupacijskoj zoni, onaj tren kada bend u povorci zasvira Lijepa li si, policija je dužna rastjerati povorku. Ministar vanjskih poslova ne bi mogao marširati uz osuđenog ratnog zločinca i ostati ministar. Dapače, unuk odbjeglog i nepopravljivog nacista, druga generacija u Argentini, povezan sa vjerskim ekstremizmom, jednostavno ne bi imao na temelju čega imati hrvatsko državljanstvo. Ne bi bio u politici. Ne bi se provlačio po kabinetima i vladama. Ne bi nikad, ni u ludilu, bio ministar.

Svatko od ljudi koji su tog dana tim maršem sramotili vašu djecu i našu zemlju bi bio nitko i ništa da nije ustaštva. To je katolički ekstremizma uvezen u Hrvatsku zajedno sa ostalim pošastima koje su nas poharale devedesetih. Ne možemo pričati o ekonomiji ako nam vanjsku politiku vodi čovjek čije se kvalifikacije zapravo svode na to da mu je djed vodio nacistički koncentracijski logor.

Ne možemo pričati o obrazovanju jer stranka u kojoj takav čovjek može biti dodjeljuje nadzor nad školskim gradivom ženi koja je opasni vjerski fanatik. Ne možemo pričati o racionalnom trošenju državnog novca ako stranka na vlasti takve postavlja na čela odbora za odnose s vjerskim zajednicama. Ne možemo pričati o odgovornom upravljanju gradovima jer kvazi-povjesničari koji cijelu karijeru pišu samo sumnjive radove vezane za ustašluk reketare gradonačelnike. Ili to rade likovi s nacističkim brkovima, članovi paravojne postrojbe kojima na zastavi otvoreno piše ustaški slogan.

Ne možemo pričati o budućnosti jer nam budućnost vrlo agresivno kroje – ustaše. Ljudi koji su za žene namijenili da smiju jedino rađati poslušne male naciste, za muškarce da budu poslušni mali nacisti, a za zemlju u kojoj živimo da bude u svemu nalik trećesvjetskim diktaturama Južne Amerike. Ili kanadskim, australskim ili španjolskim nacističkim zbjegovima. Ljudi koji stvarno, bez šale, smrtno ozbiljno i bez fige u džepu žele vratiti ovu zemlju u srednji vijek.

A vrlo sigurno ne možemo pričati o nacionalnim interesima ili o domoljublju. Jer se po ulicama gradova valja ološ koji tvrdi da je građanin ove zemlje samo onaj kome Vatikan, strana država i strana korporacija, odobri hrvatsko državljanstvo. Ljudski šljam nas želi uvjeriti da smo stranci u vlastitoj zemlji.

Domovnica 2017.

Ali nismo. Portret domovine godine 2017. gleda vas čista obraza s vrata marice.

Kad žene 21. stoljeća sjednu pred klerofašističku povorku, da obrane krvavo stečena prava, druga strana postroji  djecu da pjevaju o NDH. Zato moramo pričati o ustašama. Oni žele našu djecu kao taoce. Žele naše majke, žene, djevojke, rodice, sestre, kćeri i prijateljice i žele da im ih sami predamo.

Ne dolazi u obzir.

Naše su žene prije sedamdeset godina skinule marame s glava i izborile se za budućnost. Našim majkama, bakama i prabakama se divio čitav svijet. I divit će se opet. Ne želim umanjiti nikog od silnih ljudi koji su se tog dana aktivno  usprotivili i želim vas vidjeti sve više i više na barikadama. Ali neka ljudi koji nisu bili tu vide hrabrost, neka vide ponos i neka vide pravu stranu povijesti. Neka podrže, neka podijele i neka svijet vidi.

Neka vide da nas ima.


    • TEKST:
    • BLOG:
    • AUTOR:
    • FB PORUKA:
SVIDIO VAM SE TEKST?
JOŠ POLITIKE!