Valovi na Zlatnom Ratu

Posljednje jutro poslije

PREDGOVOR

Moj roman Posljednja krčma u centru u sebi sadrži, između ostalog, niz priča. Odlučio sam tu objaviti po jednu za svakog od tri pripovjedača.

(Photo by: source)

POSLJEDNJE JUTRO POSLIJE

aut. Luka Kordić
iz romana: Posljednja krčma u centru,
Edicije Božićević 2012.

Izgleda da sam se i ovaj put na kraju nekako dovukao doma, ali čini se da ležanje nema dugoročnu perspektivu. Mobitel mi zvoni toliko snažno da se zidovi tresu.

Odakle mi mobitel? Ja nemam mobitel. Jednog su mi ukrali u Macoli, jednog sam izgubio kroz rupu u džepu, a posljednjeg sam razbio o Vedranin zid kada sam napokon prestao piti.

Znači ne zvoni mi mobitel, nego mi zvoni u glavi. Zašto se onda zidovi tresu?

Jebemu sve, netko se uhvatio fizičkog rada u, da vidimo, šest ujutro i to ravno ispred moje kuće. Tko je vidio raditi u tako bezbožnu uru? Ili radit ljeti uopće? Mora bit da su neki lokalci, sigurno nisu turisti.

Blaženi turisti.

Posežem u džep hlača koje očito nisam skinuo i vadim iz njega mobitel. Misterij o tome kako je došao u moj posjed ostavljam za neka razumnija vremena, kao i druge sitne detalje koji bi me trenutno trebali mučiti. Na primjer koji je datum, zašto smo krevet i ja mokri i zašto me ruke od dlanova do ramena bole kao sam vrag. Vrtim kroz imenik i u moru ne osobito bliskih mi imena nalazim Zvonu Mehaničara. Znači, mobitel je ipak moj, jer nemam pojma tko bi osim mene imao Zvonu Mehaničara u mobitelu.

Osjećam neodoljivu potrebu da ga nazovem jer se maglovito prisjećam dugačkog razgovora koji smo vodili sinoć na Zlatnom Ratu. To bi, k tomu, značilo da sam u Bolu na Braču, što ima smisla jer sam posve siguran da je ljeto, a ljeta provodim točno tamo.

Nazivam Zvonu Mehaničara i šljapkam u vlažnim čarapama prema kupaoni. Dok čekam da se Zvone javi, shvaćam da me osim bušilice i upale mišića trese mamurluk epskih razmjera. Aha, to objašnjava puno, ali na globalnoj razini. Za početak, ne govori mi koje je ovo jutro. Moglo bi biti bilo koje. Detalji meni trebaju. Znat će Zvone, sinoć smo cijelu noć pričali.

Iskoračujem na terasu, kad me zaskoči sunce. Tek izvirilo iza planine, a već piči sve u šesnaest i to pravo meni u oči, sunce mu jebem žarko. Štitim rukom oči dok mi uši buši pikhamer u rukama nekog nadobudnog udarnika. Zar nije sam Isukrst rekao Dalmatincima da ništa ne rade dok se on ne vrati? Teturam nalik na zaklanu kokoš po terasi u nadi da je netko opet zaboravio spremiti ležaljku.

Imam sreće.

Pitanje zbog čega je ležaljka krcata borovim iglicama ostavljam za kasnije, za sada ih otresam i bacam preko ruba terase u dvorište dva kata ispod. Sumnjive su mi te iglice, obzirom da oko terase nema borova. Kad bi ih mogao pitati odakle one tu, raspitao bih se i kog su vraga sa sobom povele cijelu granu od… Uzmem granu u ruku i zaškiljim… Čempresa, lako moguće, s tim da ni čempresa nema blizu moje terase.

I gdje to onaj buši najranije ujutro?

Nakon strateški važnog smještanja u vlažnu ležaljku odmah ustanovim da se moj prijatelj Zvone nema namjeru javiti moronu koji ga budi u glupe sate. Pokušam još nekoliko puta i k’o milo za drago dobijem kratku i jezgrovitu poruku sadržaja: „Popravljam motor. Sjebo mi se rođak s njim. Zovi posli.“

Pomislim kako uopće nije u redu uvaliti čovjeku da popravlja motor ako se sinoć uspričao sa mnom do tko zna kad, a tada mi sine da se zapravo ne sjećam o čemu smo pričali. Kad smo kod toga, ne sjećam se ni što smo radili. Zaklonim oči čempresovom granom i upustim se u kontemplaciju.

Kontemplacija vodi spoznaji, a spoznaja je da imam rupu u glavi jer sam se sinoć preuništio. Spoznaja vodi daljnjim pitanjima, ali i drugoj, važnijoj spoznaji: ostanem li tu, onaj s pneumatskim čekićem dolje na ulici će mi probušit još jednu rupu u glavi.

Vraćam se u kuću i pronalazim cipele. Istresam iz njih vodu, pa guram u njih noge u mokrim čarapama i oprezno se spuštam niz stepenice. Pomislim kako riskiram upalu pluća i osjetim se dobro što nisam pušač, da bi me već sljedeća pomisao zaustavila u mjestu. Sinulo mi je da se događaji ovog jutra događaju prije nego što sam počeo pušiti, pošto nemam ni cigare ni potrebe da zapalim jednu. To onda znači da se sve ovo ne događa danas nego u vrijeme dok sam još pio, koje nije sadašnjost, u kojoj sam za alkoholom bacio i cigarete, a nije ni međuvrijeme jer bih u tom slučaju bio zapalio jednu još gore na terasi.

A dok sam pio još uvijek sam imao mobitel.

Ohrabren smislenošću koja se lagano počinjala šuljati u jutro, izlazim na ulicu iz prošlosti i hrabro koračam nizbrdo, prema mjestu. Gazim preko mokrog betona, borovih iglica, čempresovih i lovorovih grančica i čitavog smokvinog drveta koje leži preko ceste. Spopada me neki blagi osjećaj da sam sve to već vidio, ali da je padala kiša.

Zaustavljam se pokraj radnika koji raskopavaju cestu poviše kanalizacijske cijevi i uživam u pogledu na utihnuli pneumatski čekić. Dok ruke u rukavicama iz cijevi vade gustu gvalju listova i kamenčića koja je začepila odvod, pokušavam shvatiti zašto se samoposluga Sunce, koja je dijelila zgradu s vrtićem, odjednom zove Kerum. Zar to nije onaj tip s neokrečenom garažom na Brdima, tamo u Splitu, kod kojega Zvone kupuje kad ima nešto jeftinije nego kod Buljana, Tabaka ili Pejića?

Kog vraga njegovo ime radi poviše moje samoposluge?

Veoma čudno, uznemirim se, pa produžim brže bolje niz ulicu, pokušavajući se sjetiti što još mogu povezati s Kerumovom garažom. Zar nije bila neka priča s nekim milodarima? Jedino što vidim jasno jest gdje se nalazi, u Splitskom predgrađu, nedaleko od frizerskog salona gdje sam jednom kao klinac čekao Zvonu da ga lokalni frizer prije ljeta dovede u red.

Prekoračujem još jedno stablo, prevaljeno preko uličice, i dok sam se pokušavao prisjetiti Keruma, učinilo mi se da se sjećam kako smo sinoć nešto slavili i kako je onda počela padati kiša. Teturam prema pustoj rivi i nije mi jasno zašto mislim da će mi trebati voštanica. Bila je neka voštanica u cijeloj priči…

Sjednem na rub rive malo pokraj mjesta odakle je čitav blok kamena skliznuo u more i pogledam preko prevrnutih čamaca prema Hvaru. Da vidimo, voštanica, svijeća, plamen, Kerum, mamurluk – Medecina. Uh, to je delirium tremens teritorij. Medecinom smo nazivali Zelenu čarobnicu, što je bilo iskrivljenje od Zelena vila, a to je, pak, izvorni naziv apsinta. Ako se Zelena može nazvati apsintom. U najbolju ruku, to je jeftin i opak zeleni liker kojim smo se kao srednjoškolci revno kljukali.

Zvali smo je Medecina jer je imala okus i miris po medicinskom alkoholu. Deset kuna decilitar Zelene, u prijevodu, dobiješ malo preko decilitra čistog alkohola za dvadeset kuna. Ali bočice od decilitra došle su tek kasnije, kad je Kerumu krenulo s bocama od dva i pol decilitra za trideset i dvije kune. Svejedno, bilo je isplativije od ostalih pića, ako si se htio uništiti za male pare, a male pare su bile jedine pare koje smo imali.

Zelenu si morao piti s šećerom, inače je bila prejaka, mada smo je kasnije potezali iz boce, a pili sa šećerom iz nostalgije. Zato nam je trebala voštanica – šećer u žličicu, nakvasiš ga zelenom, zapališ i uživaš u malom plavom plamenu. A poslije začepiš nos da te ne obori miris medicinskog alkohola i trgneš ju.

Dva, tri puta tako i budeš razbijen kao ova tu riva.

Uvidim da sjedim na pukotini u betonu, pa se radije naslonim na stupić za vezivanje brodova s kojega je visio prekinuti brodski konop. Sklopim oči, pustim sunce da me suši i pokušam se bolje prisjetiti zašto sam sinoć s ulice bacio voštanicu za paljenje medecine kroz prozor na prvom katu Vedranine kuće.

I još važnije, zašto mi ju je njezina sestrična bacila natrag i vikala da me neće pustiti unutra. I to je neka zahvalnost, pomislim u navali izmješanih prizora – nije me htjela pustiti na suho nakon što sam je nosio na rukama cijelim putem od Zlatnog Rata, a šetnica ima dobrih dva kilometra.

Vikala je odozgo da sam ubio cvrčke.

Nisam, pomislim, i uzmem odlomljeni komad kamena. Zašto joj Vedrana nije kazala da sam i ja plesao uz cvrčke i da sam je poslije nosio na rukama? Bili smo svi skupa na Istočnoj strani Rata, tamo gdje je mirno i kad s druge strane puše najjače, a sa Zvonom sam se zapričao na drugoj strani. Mogao joj je on reći da su se valovi dobacivali do pola šume u sredini i prije nego su cvrčci utihnuli, pomislim uzrujano i bacim kamen u more. Promašim, pa se kamen stigao odbiti o dno prevrnutog čamca prije nego je nestao u masi borovih iglica koje su plutale po površini.

Jebote, baš su brijali ti cvrčci, sjetim se. Ovo je bilo vrijeme prije ajfona i ajpoda i nošenja svoje muzike na plažu. Između malog piva za lopovske cijene u jedinom disku u mjestu i medecine uz cvrčke na plaži – izabrali smo cvrčke. Uostalom, brijali su glasnije od diska i baš smo se fino razbacali uz njih, kada su ih valovi nadglasali…

Zato sam prestao plesati, čovječe, osjetio kapljice po cijelom tijelu, zaustavio se u pola pokreta i vidio more kako se približava kroz šumu. Bože mili, alaj sam se bio nalio…

Stresem glavom, pošaljem bolne mišiće k vragu i zaključim da je najpametnije probuditi Vedranu i pokušati popuniti rupu u mozgu barem malo, dok se Zvone ne javi da ga priupitam što smo uopće radili na onoj drugoj, vjetrovitoj strani…

Jer smo bili tamo satima. Sjećam se valova.

Nisam nikada vidio tolike valove.

Nas dvije pijane budale gledali smo gore s uzvisine kako valovi prevrću suncobrane, plastične ležaljke i kamenje za koje su bile lancima vezane, paravane s reklamama – sve su odvukli u more, a ja sam ga pitao na šta će to sutra…

Isuse!

Osjetim neizdrživ poriv da se bacim za onim kamenom u more, izronim ga i zalijepim natrag, zaronim po kamene blokove i vratim ih gdje su bili, okrenem čamce na pravu stranu prije nego se turisti probude i vide što je more u stanju uradit i svi pobjegnu i sezona ode u kurac…

Sranje – stabla, Isuse, pa koliko je iščupanih stabala, prozviždi mi bolno kroz glavu. Okretao sam se lijevo, okretao sam se desno, odjednom veoma svjestan krša i nereda svuda po pustoj rivi. Netko će pitat tko je kriv za ovo, a netko će uprijet prstom u mene i reć da sam ja potjerao cvrčke, nisu me htjeli pustit natrag u kuću, rekli da sam ja dozvao kišu, Isuse…

Moram se vratiti gore do onih s pikahamerom, moraju doć dole i dovest sve ovo u red, jebemu, samo ih je troje, Majko Božja, sve je tamarise iščupalo, pogledaj to, ako je ovdje ovako kako… je… tek… na… šetnici…

Skliznem, niz stup, na pod.

Duž šetnice ima cijela šuma stabala. Moj djed ih je sadio. Ako su vjetar i more jučer čupali kamene blokove, onda ne želim znat na što šetnica sliči. Na što plaže sliče.

Fak.

Hoću svog djeda. Tatu, mamu, bilo koga, Bože, prije nego se gosti probude…

Ovo je Bol na Braču, vječno ljeto, ovde nema mame i tate, najbliže tome što imam je Vedrana. Ona skuha nešto kad smo gladni i zna otvorit staklenu bocu o betonske stepenice tako da poslije ne bude stakla u čaši. Mogu se kod nje sakrit dok se Zvone ne javi, a ako on ne zna kako sve ovo riješit, ne zna nitko, jebote, čovjek popravlja motor koji je netko drugi sjebo i to na jutro poslije orkana. Samo da me Vedrana pusti u kuću.

Osovim se na noge, okrenem u smjeru Vedranine kuće i dam se u suludu trku s preprekama, pušući što sam tiše mogao, da se ne bi tko probudio i zatekao me samog samcatog usred svog tog krša.

Slezena me izdala na samim vratima.

Presavio sam se naslonjen na koljena i proživljavao divote naprezanja u jeku mamurluka, brojao zvijezde i stenjao, ali nisam mogao ni lupati, ni bučiti da ne probudim nekoga. Sklupčao sam se u dovratku, odlučan da pred bilo kim tko pita kažem da sam samo cvrčak kojeg je ubila kiša, da nismo išli na cajke nego na plažu i da smo zelenu pili samo zato što je bila jeftina i da smo se samo veselili s ostalim cvrčcima i…

Vrata su se otvorila.

Prevalio sam se u stranu i ostao ležati na pločicama.

– Tako san ja kad te ona koza gađala svićon noćas – čuo sam Vedranu negdje iznad sebe. Zvučala je kao stari lučki radnik nakon šteke Larga.

– Zašto mi nisi otvorila?- pitao sam, ali se nisam micao.

– Preuništila san se. Nisan se mogla pomaknit.

– Jesmo samo pili?

– Je.

– Koliko sam popio?

Nije odmah odgovorila.

– Sićaš se kad ste ti i Mile popili Đuri sve pare od gaže za vrime gaže? – pitala je.

Sjećao sam se maglovito.

– Više od toga – objasnila je.

Puno, znači.

– Jesam ubio cvrčke?

Opet nije odgovorila odmah.

– Nisi ubija cvrčke, jebate, izbija je orkan – spasila me velike, velike krivnje i bio sam joj toliko zahvalan da sam okrenuo glavu prema njoj i nastavio rikavati gledajući je u oči. Bila je mali natečeni anđeo.

– Jesam ja nosio Saru preko cijele šetnice na rukama?

Vedrana potvrdi.

– I cilin puten ti je srala da si ubija cvrčke, a ti si bija još više ubiven i cilin si joj puten govorija da je ona samo ubivena, a da nije ubijena, i ponavlja da se ona sama ubila i zva si je Cvrčak.

Zamislim se nad tim.

– Zašto smo se ubili?

– Slavili smo šta san prošla popravni iz povijesti.

Nije mi pomoglo da se sjetim.

– Imam rupu u mozgu – ustvrdio sam s poda.

– Dobro da nemaš rupu u glavi, jeba te, znaš šta si uradija kad si je donija doma?

Moglo je bit bilo što.

– Vratija si se nazad.

– Gdje?

– Na Rat, usrid jebenog orkana…

Bokte.

– Zašto?

– Zva te neki prika tamo, a taj mora bit skroz lud ako je osta kad smo mi otišli, jeba te, prskalo je priko Rata…

– Gledali smo od gore gore gdje je restoran – kažem joj – pričali smo tamo…

– O čemu ste pričali, za Gospu? Nisi moga čut sam sebe kad smo bili na pola puta do vamo! – unezvijerila se – A mora bit da je bilo bitno jer si posli vika pod prozoron tu da te pustimo unutra, jer da ti je neki Zvone sve objasnija, samo šta smo jedino ja i Sara bile budne i nismo se mogle pomaknit.

Htio sam joj zamjerati, ali stvarno nisam mogao. Orkan je razbio kamenje na rivi, a ja sam šibao tamo i natrag po šetnici usred svega toga.

– Znaš kako ćemo – rekao sam joj. – Hajde stavi kavu.

Zaključila je da je to sasvim dobra ideja pa se zaputila prema kuhinji, a ja sam u neko doba otpuzao četveronoške za njom i junački se popeo u stolicu.

– I na šta je to sličilo? – pitala me dok je palila cigaretu.

– Nemam pojma, al’ grad je totalno satran. Raskopana riva, iščupana stabla, Kerum preuzeo vrtić…

– Molin?

Stresem glavom – Ma kažem, sve sjebano…

– Aj zovni tog Zvonu, ako se ti ne sićaš, možda se on sića.

Izvadim mobitel i pokušam ponovno.

– Sjećam se valova, jebo te, bili su da se čovjek usere – rekao sam joj dok je mobitel zvonio – a Zvone je nešto tumačio kako to sve dovest u red poslije, al’ sam ja bio mortus…

– A on je tu kod tebe došao? – pitala je Vedrana i baš sam se spremao reći joj da nisam siguran gdje je Zvone smješten kada se Zvone javio:

– Alo, šta trebaš?

– Jesi vidio orkan jučer? – pitao sam, a on je rekao da je tu kod njih sve porušilo, da se njegov rođak sjebao s motora.

Pitao sam gdje kod njih.

Objasnio mi je.

Zahvalio sam mu i poklopio.

Pogledao sam Vedranu. Pušila je cigaretu i gledala me s očekivanjem.

– Mogu li i ja dobiti jednu? – pitao sam.

– Ti ne pušiš – rekla je i pružila mi, a ja sam je stavio u usta, zapalio i počeo se upoznavati s porokom koji ne uzrokuje gubitak pamćenja.

– A, ne, ne – odgovorim joj nakon što sam iskašljao svoj prvi dim – ja više ne pijem.

I ne govorim joj da bi i ona trebala prestati, kao što joj ne govorim da se od prošle večeri sjećam valova koji su mogli potopiti cijeli svijet, ali da se razgovora sa prijateljem iz djetinjstva, po svoj prilici, nikada neću sjetiti.

Zato što je Zvonu i njegovog rođaka sinoć oluja zatekla na motorima u okolici Makarske, a ja sam na Zlatnom Ratu pronašao samo svijeću voštanicu kada sam se vratio moliti uragan da poštedi cvrčke.

Posljednja krčma u centru


    • TEKST:
    • BLOG:
    • AUTOR:
    • FB PORUKA:
ŽELITE NAGRADITI PRIČU?

Ako ste pri novcima i želite nagraditi i pomoći moj rad, to možete uraditi na dva načina.

Možete kupiti primjerak moje knjige Posljednja krčma u centru.. Priča koju ste čitali dio je romana, a unutar njega dobija dublje značenje.

Ili mi možete donirati novce slijedeći upute ovdje.

Kupnjom knjige i donacijom pomažete prikupljanjem novca za tiskanje moje slijedeće knjige. Hvala vam najlijepša!


SLIJEDEĆA PRIČA:
Pitat će te starost

Pitat će te starost

Posljednja krčma u centru – Priča o mladim, zrelim i starim djevama i vitezovima, o feminizmu, o bajci, o odricanju i čemu sve ne.

0 comments
PRETHODNA PRIČA:
veseli stari čovjek s bradom i brkovima

Koliko para toliko muzike

Posljednja krčma u centru – Thompsonjugend protiv starog kafanskog bradonje u borbi za medijski prostor u vidu džuboksa, ulomak iz prvog poglavlja romana.

0 comments