Recenzija zbirke Nebuloze mladog zagrebačkog pjesnika Ivora Kruljca

Ivora Kruljca sam upoznao na čitanjima poezije. Nekoliko puta sam ga vidio kako nastupa uživo i kada izvodi bolje pjesme momak je zbilja dobar. Rekao mi je da je na internetu objavio zbirku, da je dostupna svima i pitao me bi li mu napisao recenziju. Kruljac piše rimovanu poeziju, pa mi se učinilo kao dobra prilika za osvrnuti se na situaciju s vezanim stihom u Hrvatskoj. Domaćim pjesništvom od neke točke nakon rata nadalje vlada svojevrsni teror slobodnog stiha.

U devedesetima se štokavska epika podijelila na hrvatsku i nehrvatsku, da bi se zatim ova druga nestala iz hrvatskih škola. Bilo je to u sklopu izgradnje mita o naprednoj Hrvatskoj koja se, da posudim parafrazu, nema što igrat sutizin Vlajin. Prema tome se u toj naprednoj Hrvatskoj intelektualci i umjetnici ne moraju zamarati ni s nečim tako prevaziđenim kao što je rima.

Istovremeno, vezani stih je kroz popularnu glazbu, posebno hip-hop, obilježio djetinjstvo i mladost nekoliko generacija i bio sastavna komponenta razvoja njihovog ukusa. Ideja da se potencijalnom pjesniku spočitava rima izaziva beskrajne frustracije.

NEŽELJENI UČINCI

Kod potencijalnog zagrebačkog pjesnika, te su frustracije još dublje. Hrvatska je za vrijeme rata i nakon njega u velikoj mjeri centralizirana i orijentirana na metropolu što je sa sobom donijelo niz problema. Jedan lingvistički problem, koji na prvi pogled djeluje bezazleno, je taj da je rođenom Zagrepčaninu teško čitati vezani stih na hrvatskom.

U Zagrebu se danas govori hibrid kajkavskog i štokavskog, koji je riječnikom sve bliže standardu ali mu je sustav naglašavanja upadljivo neštokavski. Ako netko ne razumije sustav naglašavanja u nekom dijalektu, onda su mu poezija, književnost ili dramski nastup na tom dijalektu nepristupačni. Naglašavanje na posljednjem slogu je do te mjere strano štokavskom da, primjerice, zagrebački glumci uslijed toga praktički nisu u stanju uvjerljivo odglumiti išta osim Zagrepčana.

Radi se o nečem što se zove Uncanny Valley učinak (fon. An-KE-ni VE-li, hrv. “Začudna dolina”). Što više nešto djeluje blisko i poznato, ljudi na to bolje reagiraju. No, ukoliko nešto djeluje gotovo posve blisko i poznato ali se radikalno razlikuje u nečem ključnom i osnovnom, to izaziva potpuno suprotan učinak.

Zbog tog učinka su ljudi s dalmatinske obale skloni etiketirati ljude iz Zagore kao nepismene. Vlaji nisu nepismeni, oni se dosljedno i pravilno služe svojim dijalektom, samo se je njihov dijalekt dovoljno blizu standarda da drugome zvuče kao da pokušavaju govoriti standardom, a griješe.

Zagrepčani s tim imaju znatno veći problem. Kad se oni trude govoriti standardom ili kad govore ovim trenutnim zagrebačkim mišungom ne zvuče nepismeno, nego kao stranci koji pokušavaju govoriti hrvatski. Dovoljno su blizu standarda da bi trebali zvučati potpuno blisko, ali naglašavaju riječi toliko suprotno pravilu da je spomenuti učinak iznimno jak.

ZEZNUTE POSLJEDICE

Istovremeno se govornici tog dijalekta i sami osjećaju odvojenima od nečeg što bi trebalo biti njihov jezik i tradicija. Kada se Zagrepčanin pita zašto standard nije prilagođen tome kako on priča, obično ne razumije da temelji hrvatskog jezika i književnosti uglavnom dolaze iz drugih krajeva. Veći dio onog što se naziva starijom hrvatskom književnošću, a što je riznica hrvatskog vezanog stiha i pjesničke tradicije, nije u tolikoj mjeri hrvatska koliko je dalmatinska i dubrovačka književnost.

Mnogošto od toga nije čitko ni današnjim Dalmatincima i Dubrovčanima, ali je Zagrepčanima jednostavno frustrirajuće. Ako oni spontano naglase riječi u pjesmama onako kako ih inače naglašavaju, može im se dogoditi da izostane rima. Još gore je to što je od rime u pravilu uvijek važniji ritam, a ritam se postiže rasporedom naglasaka ili naglašenih i nenaglašenih slogova. Možete zamisliti kaos koji nastane kad pjesme čita netko tko nema osjećaj za to gdje bi naglasak trebao biti, ili ga spontano stavlja na nepredviđeno mjesto.

Klincima iz metropole se preteško zainteresirati za bogati korpus vezanog stiha, ne samo domaćeg, već i onog u prijevodima klasičnih djela. I to se sve osjeti u javnom prostoru. Oni debili koji nabrajaju, kako su se u Splitu nekad rugali TBF-u, postanu nacionalni bend, dok se zagrebačka hip-hop scena u roku od nekoliko godina istroši i odumre. Nisu dalmatinski hip-hoperi nikakve pjesničke veličine nego im je znatno manje komplicirano pisati i izvoditi uspješnu rimovanu poeziju na hrvatskom.

Iz istog razloga provokatori kao što su Azra, Živo blato ili Brkovi jednostavno ulaze u uho. Odbojan i jeziv marginalac kakav je Marko Perković uspijeva kod morbidne mu publike zbog toga što se s jasnim štokavskim to može. U krajnjoj liniji, to je razlog zbog kojeg Đorđe Balašević, Momčilo Bajagić ili Antonije Pušić još uvijek pune prostore kad nastupaju u Hrvatskoj.

No, kako je u Zagrebu puno ljudi i puno novaca u kulturi u odnosu na druga mjesta, pjesništvo se izrazito okrenulo slobodnom stihu, koji je govornicima lokalnog dijalekta naprosto pristupačniji. Vezani stih i rima su popularni, aktualni i korišteni u području popularne glazbe, ali se unutar pjesničkog svijeta i života ozbiljno suzio prostor onima čije ambicije i talenti ne leže u slobodnom stihu.

O ZBIRCI IVORA KRULJCA

To je, kad malo pogledate radove Ivora Kruljca, bitan izvor frustracije kojom jedan dio njegovih pjesama odiše. Čovjek je suvremeni Zagrepčanin koji je posredstvom hip-hopa stekao dojam da rima ima smisla. Pjesnički svijet, s druge strane, bježi od nje i nipodaštava je. Stoga, kad me pitao, pristao sam mu zbirku pogledati i recenzirati. To što radi je pohvalno i po pitanju svog izbora da rimuje ima moju podršku.

Rima i blago razbarušeni stil dosljedno uvuku čitatelja u pjesme koje ne nude previše višeznačnosti ili dubine. Dosta pjesama nude jedan pristojni, dostojanstveni pogled na stvari momka s dobrim darom zapažanja. U povelikoj zbirci ima tridesetak takvih pjesama i one lijepo funkcioniraju. Izdvojio bih pjesme Palom frizeraju, Bura u Malinskoj, Neugodno plaćanje, Trnje, R, Povratak na posao i Eto ga kao one koje su mi se svidjele.

Sposoban urednik bi zasigurno odabrao tih tridesetak čitkih, pitkih, intimnih i estetski dosljednih kriška-života radova i uvrstio ih u zbirku koja se ne bi zvala Nebuloze, jer u njima nema, zapravo, ničeg nebuloznog. Zagreb odavno čeka suvremene autore staložene poezije koji bi dosljednim stilom reformirali pogubljeni identitet svoje sredine. S obzirom na poteškoće na koje Zagrepčanin nailazi pri hrvanju sa standardom, ugodno je vidjeti jednog koji bi ljudima iz ostatka Hrvatske mogao biti egzotičan, simpatičan i zanimljiv.

PROBLEMI S HIP-HOPOM

No, Ivor si je zapleo nogu u startu, očito zbog toga što je do pjesništva došao iz smjera iz kojeg je došao. Ako te do pjesništva ne dovede sustav, a to se u Zagrebu teško dogodi, onda te do njega dovede ulica. To može nositi određeni šarm, ali puno češće se ispoljava isključivo u nedostatku dobrog ukusa.

Ivor je u zbirku ubacio šaku pjesama za koje se ne mogu odlučiti spadaju li pod glupaviji vid hip-hop estetike ili su istrošena krležijanska skatologija. I jedno i drugo je u najmanju ruku zamorno i odbija publiku kakvu bi njegovi prezentabilniji radovi privukli. Nemoguće je u istoj zbirci istovremeno htjeti biti adolescentski hip-hoper, smisleni društveni kritičar i autor osobne poezije.

K tome, suicidalno je kada sve to radiš bez jasnog razlikovanja autora i lirskog subjekta. Ako mu privlačne pjesme uspijevaju zbog osobnog šarma, onda se nameće zaključak da mu odbojne pjesme odbijaju zbog osobne… odbojnosti. Nezgodno.

I to ide dublje od toga da će netko pomisliti ovo ili ono o Ivoru. Ako nakon prve pjesme samo deset od sto ljudi nastavi čitati, radit će se o ljudima koji su lišeni dobrog ukusa. I tu je, čini mi se, Ivorov najveći problem. Imam osjećaj da je povratnu informaciju o vlastitim pjesmama dobio od premalo ljudi i to uglavnom od onih koji su mu pohvalili najgore radove. Inače ih ni u ludilu ne bi bio uvrstio u zbirku.

Prizemni, šovinistički i maloumni hip-hop momenti također mu kvare dojam kod pjesama koje bi inače bile sasvim u redu. Kriva kalkulacija bi bila puno bolja sa spretnijim izborom psovke na kraju. Čuvaj se manijaka ima lijepo smišljenu koncepciju, ali nepotrebno odbojnu izvedbu. Imaginarnost je kriva za sve se potpuno pogubi kad se pojave degutantni motivi, a Mreža riječne zajebancije je vrlo nejasna po pitanju stavova o Romima i crncima. Ima toga još.

Što je na koncu najvažnije i što je uvijek bilo rak-rana zagrebačkog hip-hopa je to što govornik zagrebačkog dijalekta, pogotovo ovog gotovo štokavskog, nije u prilici uspješno oponašati napadni, samouvjereni hip-hoperski nastup. Iz banalnog razloga, shema naglašavanja je toliko strana da je izvođač uvijek u poziciji iz koje se vidno muči s elementarnim štokavskim, koji ipak je osnova šireg jezika. Zbog toga je, u stvari, teško ful biti kul kad si tu, a hip-hop estetika tako lako poluči učinak suprotan od željenog.

Volio bih vidjeti Ivora kako se dalje razvija i kao pjesnik i kao osoba. Za dosta toga što radi postoji više publike nego što je on sam svjestan. Dio onoga što radi jednostavno je odbojno. Morat će se odlučiti što želi biti — vješt pjesnik s perspektivom ili zamorni hrvatski primitivac, prigorsko-posavska varijanta.

Zbirka je dostupna u digiralnom obliku, besplatno, pa ako vam se hoće – bacite pogled na nju OVDJE.


    • TEKST:
    • BLOG:
    • AUTOR:
    • FB PORUKA:
Zainteresirala vas je recenzija?
JOŠ KRITIKE