Rođendan ljudi vrijednijih od mene

Rođendan ljudi vrijednijih od mene

Rođendan ljudi vrijednijih od mene

 
Postojalo je vrijeme kada su čestitke za rođendan bile jedino čemu sam se mogao nadati na Facebooku. Pisao bih ovo, zakačio bih ono, ali jedini dan kada bi se ljudi masovnije odazvali bilo bi za rođendan. Godinama je to trajalo, a promijenilo se zahvaljujući ženi koja mi je doista promijenila život i prijateljicama koje su u tome neizmjerno pomogle. Danas na stvari koje imam za reći i pružiti ljudima pažnju obrate mnogi, a za ovaj rođendan probudio sam se zatrpan čestitkama. Osjećam se k’o drug Tito!

Kad sam se počeo ozbiljnije baviti pristupanju publici u jednom sam trenutku morao zablokirati svoj Facebook zid. To znači da drugi na njega ne mogu lijepiti ništa, pa ni čestitke. Morao sam to napraviti jer su ljudi bili skloni lijepiti svašta. Onda je ljudima koji me prate zbog članaka, tekstova i pjesama iskakalo to svašta. Ljudi blokiraju one koji im bez veze stalno iskaču na zidu i bilo je dovoljno što ja puno dijelim tekstove naokolo da ih iznervira. Zbog toga sam to uradio, a onda me danas dočekalo ogromno brdo čestitiki među privatnim porukama i okolo po nevezanim objavama.

I dok sam odgovarao svim dragim ljudima, rastužio sam se zato što znam da ti ljudi vjerojatno nikada ne bi ni čuli za mene da nije bilo još dvije žene kojima je danas rođendan. Dobro, jednoj je bio jučer. Njen profil nije zasut čestitkama i hvalom. Druga u kući nema internet, a kamo li Facebook profil koji bi joj prijatelje podsjetio da joj je danas rođendan.

 

    • TEKST:
    • BLOG:

SVA MOJA SREĆA

Moja djevojka, koju volim nazivati ženom i sebe njenim mužem, primila me je u svoj stan iako nije bilo nikakve garancije i da ja nisam još jedna izgubljena danguba među kakvima su žene u ovoj zemlji prisiljene tražiti partnere. Izvukla me iz tužne rutine koja je stvarnost za previše ljudi u ovoj zemlji i imala je strpljenja i vjere u mene.

Nakon toliko izgubljenih godina, propuštenih prilika, prosvjeda i buna koje su ugušene bez željenog učinka, bio sam umoran od svega. Proživio sam dvadesete u zemlji u kojoj je na studente prosvjednike, moje kolege i suborce za pravdu i poštenje sa Hrvatskih studija, uprava fakulteta puštala pse. Noćio sam s njima u napuštenoj vojarni, a poslije na Filozofskom plakao od bijesa kad doznao što su im radili. Ona me izvukla iz tupila u koje sam bio zapao nakon tolikog gledanja u ponor. Principijelnost moje djevojke, njena vjera u ono što je pošteno i ispravno i njena nesalomljiva tvrdoglavost vratila me natrag na bojno polje. Prije nego otpišete narodnu pjesmu, znajte da je mene ona stvarno podigla iz pepela.

Istrpila me dok sam učio wordpress da napravim ovu stranicu, koje isto tako ne bi bilo da mi jedna druga divna žena, koja je s njom jednom sjedila pred kolonom životara na Ilici, nije ponudila besplatno mjesto na svom serveru. Moja djevojka je pristala živjeti s čovjekom koji prvo nije imao posao, a koji sada radi parcijalni posao, što isto tako ne bih imao da nije bilo treće divne žene koja mi je pomogla da ga nađem. I zbog toga sam uopće u prilici razveseliti vas na Facebooku i biti vam svima prijatelj.

A da bude gore, ono zbog čega moja djevojka nema jednako prijatelja na Facebooku i nije u prilici držati govore pred ljudima je što radi kao mrav da održi glavu iznad vode. O svim temama o kojima pišem puno diskutiram s njom, a ona moje polupismene tekstove dovodi u red. I nemojte joj zamjeriti ako joj nešto promakne — što jedan nepismeni zamrsi, ne može sto pismenih razmrsiti, kamo li ona u pauzi između posla i prijevoda. U mojim tekstovima nađe se plodova njenog istraživačkog rada, da ne pričam o tome da na dugim putovanjima na posao i s posla žena pročita sto i jednu zanimljivu stvar i donese ih kući.

Onda ja pišem tekstove da bi ona, vrijedna, obrazovana i ispravna žena koju sve ovo sranje oko nas na dnevnoj osnovi ubija u pojam kao i sve ostale, mogla znati da će netko tamo vani govoriti i u njeno ime. Nije da ona ne bi mogla, nego ne stigne. I kad poslije gledamo koliko je što lajkova dobilo, koliko se ljudi složilo, koliko je ljudi reklo da je to to što oni žele reći i čuti, ona može znati da nismo na svijetu sami i okruženi isključivo ludilom.

Meni je sve na svijetu pružiti joj znanje da joj obrazovanje i rad na sebi nisu donijeli samo sposobnost da vidi koliko je na sve strane užasa i nepoštenja. Da tamo vani još uvijek postoje normalni ljudi. Da ljudi stvari žele znati i razumjeti. Da se do ljudi može doprijeti. Da nismo ona i ja samo dva hrčka koji trče u kotaču bez kraja i konca. Da njen vrlo riskantni i požrtvovni izbor životnog partnera nije bio glup i uzaludan.

Njoj je isto rođenan i kako sve ostalo dijelim s njom, podijelio bih s njom i vaše čestitke — jer da nije nje vrlo vjerojatno ne biste imali kome čestitati. Njoj u čast, neka Shakespeare kaže što mislim umjesto mene:

Sit svega toga vapim smrt smirenja,
Kad gledam Vrijednost ko bokče rođenu,
I Ništavnost u ruhu uzvišenja,
I tvrdu Vjeru sramno pogaženu,
I čast predivnu sramotno izdanu,
I Savršenost grubo sramoćenu,
I djevičansku Krepost prokurvanu,
I u krzmanju Snagu razdrobljenu,
I Umjetnost od vlasti zauzdanu,
I Ludost kako nadzire Umnika,
I Istinitost Glupošću nazvanu
I ropče Dobro gdje dvori Silnika,
Sit svega toga ostavio sve bih,
Kad smrću ljubav napustio ne bih.

Jednom, prije dijeljenja života s njom, ovo bih objesio na zid na Facebooku i ne bi naišlo na onoliko odobravanja koliko zaslužuje. Ljubavi, hvala ti što postojiš! Sretan ti rođendan dušo!

 

    • TEKST:
    • BLOG:

ŽENE KOJIMA SVE DUGUJEM

No, danas je isto tako rođendan mojoj baki koja me održala na životu kroz studij. Bez nje i njene sestre ne bih ni izbliza imao prilike naučiti koliko jesam i ne bi bio sposoban biti čovjek kojeg volite čitati. Ona i njena sestra su vjerovale u mene i htjele su unuka na kojeg mogu biti ponosne. Bez njih se ne bih nipošto bio u prilici zadržati tu u Zagrebu dovoljno dugo da upoznam sve druge divne ljude koji su mi omogućili da se bavim time čime se bavim.

I to je nešto na što bi svojim čitateljima obratio pažnju. Obrazovanje čovjeka kojega posljednjih godinu dana čitate s guštom i na kojeg ste ponosni kad kaže pravu stvar u pravo vrijeme, sponzorirale su dvije umirovljenice iz nebodera na splitskim Brdima dijelom svojih skromnih mirovina.

To su radile znajući da zbog toga njihov unuk živi stotinama kilometara daleko od njih i da će njihov unuk biti dostupniji svima na Balkanu nego njima. Ako me smatrate poštenim, iskrenim i principijelnim, znajte da je to u ozbiljnoj mjeri tako zbog toga što sam njima dužan biti takav. Njihov život je bio jedno veliko žrtvovanje, od djetinjstva u drugom svjetskom ratu, preko godina predanog rada, podizanja nas djece i na koncu skrbi za potomstvo u ovoj uništenoj zemlji koja ljudi kakve su one nije dostojna.

Njima nitko neće lijepiti čestitke na zid, pružati ruke i slikati se s njima. A svega što je pohvalno i korisno od mog rada ne bi bilo bez njih. Ako moji tekstovi vrijede, ako moja umjetnost vrijedi, ako vas vesele i potiču, znajte da ih ja dugujem njima. Ja sam, na koncu, samo rezultat desetljeća truda, žrtve i ljubavi ljudi koje nikada nećete upoznati.

Zaglavljen sam daleko od njih, one su pred krajem života i svake se godine može dogoditi da odu prije nego me ponovno vide. Isto vrijedi za druge članove moje obitelji. Ali mojoj baki je danas rođendan, a Facebook neće nikoga obavijestiti o tome. Ne mogu je zagrliti i zahvaliti joj, a zahvalan sam joj u svoje ime i ime svih koje sam ikada obradovao dovoljno da na isti dan čestitaju meni.

Sretan ti rođendan, bako!

Hvala vam.

Vrijedilo je.

 


    • TEKST:
    • BLOG:
ŽELITE NAGRADITI ČLANAK?

Ako ste pri novcima i želite nagraditi i pomoći moj rad, to možete uraditi na dva načina.

Možete kupiti primjerak moje knjige Posljednja krčma u centru.

Ili mi možete donirati novce slijedeći upute ovdje.

Kupnjom knjige i donacijom pomažete mom trenutnom projektu o kojem možete pročitati ovdje.

Hvala vam najlijepša!


JOŠ TEKSTOVA!