Srbijanci i Hrvaćani

Srbijanci i Hrvaćani

fotografija: Huffington post

SRBIJANCI I HRVAĆANI

Ovih sam se dana našao upleten u fejsbučku raspravu s jednim glumcem iz Srbije o tome zašto hrvatski mediji koriste izraz “srbijanski”. Ono što je iz tog zanimljivog razgovora postalo jasno je koliko Hrvati i Srbi rijetko komuniciraju i razumiju političke prilike u susjednoj im zemlji. Potaklo me to da napišem ovaj članak kako bih malo približio i pojasnio neke stvari, jer imam osjećaj da bi to moglo ljudima pomoći da se manje nerviraju i osjećaju ugroženo.

Suludi lingvistički zahvati i prijedlozi su kod nas u Hrvatskoj desetljećima predmet opće sprdnje. Čak i ljudi koji ih ne mogu jasno povezati s NDH-om se zabezeknu pred izrazima kao što su “zrakomlat”/“vrtolet” za helikopter, “dalekovidnica” za televiziju ili “krugoval” za radio.

U Tuđmanovo se vrijeme razvila forma vica u kojoj od najbanalnije riječi uradiš najapsurdniju konstrukciju. Prema tome bi ovca ispala “livadni vunasti travopasac”, a biljarski stol “četvronožno zelenokožno štapikalo”. Hrvati su bili i spremni i sposobni rugati se pretjeranim pokušajima da se u hrvatskom jeziku internacionalizmi zamjene nezgrapnim novotvorenicama. Nije sve bilo do te mjere nakaradno, ali svakako je bilo suludih epizoda.

To me podsjetilo na incident s moje davne prve godine fakulteta.

Jedan je kolega s fakulteta na neko druženje donio najbizarniji dokument koji je itko od nas ikada vidio. Naziv dokumenta bio je, ako dobro pamtim: Hrvatovo umosvojno motrenje svepostojbinskog tekovinstva omeđenog trajnoopstanačnim važnosljednim rodnikom EU7.

Nije trebalo dugo da papir prokruži po prostoriji i dokument bude preveden kao Hrvatovo umobolno mokrenje. Kako je čitav bio pisan u istom stilu, natjecali smo se tko ga može duže čitati na glas a da ne prasne u smijeh. Nismo imali pojma o čemu se radi, ali nekoliko smo stvari ipak razabrali.

Prva stvar je bila da je dokument bio zaprimljen u, ako se ne varam, šibenskom Gradskom poglavarstvu. Zatim smo, a za to nam je trebalo duže vrijeme, shvatili da dokumentu, ustvari, nedostaje svaka druga stranica. To uopće nije bilo samo po sebi očito. Treće što smo umosvojno osmotrili je bilo ime autora, a ono je bilo Stanko Vukadin.

Bivajući predani istraživač bespuća hrvatskog neumlja prekopao sam tada još primitivni internet dok nisam našao čovjekov broj telefona. Stvar je bila toliko sumanuta da smo jednostavno morali otići vidjeti ga svojim očima i ustanoviti o čemu se radi.

Ispostavilo se da se radilo tek o jednom starom čudaku koji je tu bizarnu brošuru slao okolo kao prijedlog projekta izgradnje muzeja hrvatske kulture koji bi se zvao Hrvatovo umosvojno motrenje. I bio bi oblovid, a da to znači zgrada u obliku jaja saznali smo kad nam je u svom derutnom ateljeu Stanko pokazao dvije makete dotičnog objekta. Svepostojbinsko tekovinstvo je značilo da bi u njemu trebali biti prikazi kulturne baštine etničkih Hrvata iz cijelog svijeta, a važnosljedni rodnik EU7 je dio genetskog koda navodno svojstven samo Hrvatima.

Čovjek nam je dao primjerak brošure sa svim stranicama, a razjasnili smo da se ne radi o posebno zlonamjernom projektu. Jasno, ovo posljednje je teška pseudoznanost i jasno je da se igra na dodvoravanje dijaspori od čega se ljudima u Hrvatskoj diže kosa na glavi. No, da je taj projekt bio manje umobolno napisan, ne bi bio izgrađen zbog ustašluka nego bi ga sagradila građevinska mafija po principu “pola u miješalicu, pola u džep”. Bio je poslan na sva gradska poglavarstva, samo što nitko u njima nije mogao shvatiti što čovjek uopće predlaže.

Šteta što izvorni dokument nije sačuvan, jer je bi uistinu bio trajnoopstanačno tekovinstvo budalaština koje su Hrvati u stanju izvesti sa svojim jezikom.

S druge strane, sačuvan je dokument naslova ENGLEZKO-HRVATSKI I HRVATSKO-ENGLEZKI RJEČNIK OBAVJÈSTNÎČKÔGA NAZIVLJA i podnaslova Prema članku prof. dr. B. Lászla: Pabirci redničnoga i obavjèstnîčnôga pojmovlja oko razumnih sustava. I lijep je primijer patologije u koju se može zapasti kad se netko baš ubije od truda da endehazira hrvatski jezik.

Da se razumijemo, Hrvati se s notornim korienskom pravopisom sprdaju kad god stignu. Ako želiš jasno pokazati da misliš da je nešto teško ustaševanje, dovoljno se osvrnuti na to kao na promičtždžbu. Svatko normalan zna u što gleda kada mu u ruke dođe neka tiskovina Glasa koncila u kojoj se takvo što forsira i zna s kojom se namjerom to radi. No korijenski pravopis je nešto što je, da su povijesni uvjeti bili drugačiji, moglo biti standard.

Ono zbog čega ga se agresivno guralo pod ustašama je njegova suprotnost lingvističkim načelima koja je usustavio Vuk Karadžić, prema kojima se riječ zapiše nakon što se u njoj provedu glasovne promjene. Obrnuti princip bio bi da se (neke) glasovne promjene provedu kad se riječ izgovara i to nije nužno besmisleno iz dva razloga.

Prvi je u taj što su glasovne promjene spontane. “Antonia” spontano postane “Antonija” u izgovoru, a “promičba” spontano postane “promidžba”. Drugi razlog je što je tako lakše naučiti pisati i čitati jezik. S takvim pravopisom stranac, u teoriji, ne mora znati formule glasovnih promjena. Jezik onda u znatno manjoj mjeri izgleda kao gomila zbunjujućih iznimki. Tako da je taj pristup, izvađen iz konteksta, manje blesav nego što se čini.

Ali je poznato da su takve stvari uglavnom gurali ekstremisti iz političkih razloga i da je taj pravopis povezan s najgorim ludilom u hrvatskoj povijesti. Crkvene tiskovine ga ne forsiraju zbog toga što je logičan, već zbog toga što je “ustaški”. Uvijek je bio dio nasilnih pokušaja da se zapadne Južne Slavene agresivno distancira od istočnih ili, još gore, da se središnjima i istočnima silom nametne kultura koja im nije bliska.

Ovi primjeri jasno svjedoče da su Hrvati sposobni i skloni kojekakvim umobolnim jezičnim akrobacijama. Ono što me zapanjilo je što postoje ljudi iz Srbije koji su osjetljivi na izraz “Srbijanac”. Taj izraz nije nešto što spada u patologiju u kakvu spadaju gorespomenute budalaštine.

Ne morate biti iz Srbije da vam “Srbijanac” zvuči neobično. Dovoljno je da ste iz kraja u Hrvatskoj koji nema dodira s kajkavskim dijalektom da vam i kajkavsko “Zagrepčanac” zvuči malo kao slovenščina. Kako Srbijanci, ljudi iz Srbije, uglavnom nemaju dodira s kajkavskim i čakavskim, mogu ne biti svjesni da se konstrukcije iz kajkavskog ili čakavskog mogu naći u hrvatskom standardu.

U hrvatskom se mogu koristiti i kajkavskiji oblik “Srbijanac” i štokavskiji oblik “Srbijac” i ni jedno ni drugo nije pogrešno ukoliko se odnosi na nekog tko stvarno jest državljanin Srbije ili na nekakvu titulu ili instituciju te države. Da se čakavce u Hrvatskoj ikad išta pita, za pretpostaviti je da bi i neka njihova konstrukcija bila jednako legitimna. Također, oba ta izraza se odnose na državljanina Srbije ili na njene dužnosnike, institucije i tome slično, neovisno o etnicitetu. Kada bi u Srbiji na premijersku funkciju došao manjinski Mađar, Rumunj, Bugar, Makedonac ili Crnogorac, hrvatski mediji bi svejedno izvještavali o “srbijanskom premijeru”.

S druge strane, predsjednik Republike Srpske nije “srbijanski predsjednik”. Da bi Milorad Dodik postao srbijanski predsjednik, trebao bi se kandidirati za predsjednika Republike Srbije i pobijediti. Isto tako Milorad Pupovac nije srbijanski zastupnik u Hrvatskom saboru i isto tako Novosti nisu srbijanske novine. Također, kad bih se ja preselio u Srbiju i dao u politiku, i dalje bih etnički bio Hrvat, ali bih bio srbijanski političar.

Razlog zbog kojega se taj posve precizan i ispravan izraz ustalio u medijskom prostoru u Hrvatskoj je potreba da se jasno odijeli etnička pripadnost Srba i politička nadležnost Republike Srbije. To je jako važno zbog toga što politički život Srbije ustvari nema praktične veze s etničkim Srbima u Hrvatskoj. Kad bi se izraz koji označava etničku pripadnost koristio i za državljanstvo državljana Srbije, mediji u Hrvatskoj bi i nehotice stvarali ružnu i opasnu situaciju.

Zamislite scenarij u kojem Republika Srbija zarati s Mađarskom. Uzmimo da je služenje vojske u doba rata u Srbiji obaveza za muškarce koji su državljani Srbije. Vijest o tome da je “srbijanski premijer pozvao Srbijance u rat” na hrvatskom znači da je premijer Republike Srbije pozvao državljane Republike Srbije u vojsku. “Srpski premijer pozvao Srbe u rat” na hrvatskom znači da je netko na osnovi etničke pripadnosti pozvao Srbe od svuda u rat. Možete li zamisliti na što bi to sličilo? Kako bi to tek protumačili u BiH?

Da ne govorimo da uopće nije jasno tko bi bio “srpski premijer” i nad kim bi on točno imao ovlasti. Prema kojem bi zakonu nekakav Nebojša iz Zagreba, Vojislav iz Splita ili Stojan iz Hercegovine bio dužan odazvati se tom pozivu u vojsku? Svaki od njih bi mogao biti etnički Srbin, ali ako nije državljanin Srbije nije dužan imati ikakvog posla s tim ratom.

Pri raspadu SFRJ-a se zbog izjednačavanja etniciteta i državljanstva dogodio niz jezivih stvari od kojih se Hrvatska još nije oporavila. Hrvatski etnonacionalisti i vjerski ekstremisti su skloni ljude koji nisu etnički Hrvati tretirati kao neprijatelje. Ne raditi jasnu razliku u medijima bilo bi ravno pozivu na linč ili stvaranju etničkih tenzija ni iz čega.

Tako se i stvorila situacija da riječ “Srbijanac” za neke ljude iz Hrvatske postane jako opasna. Ta riječ znači samo “čovjek iz Srbije”. Ako nekakav ekstremist u Hrvatskoj nazove nekog drugog u Hrvatskoj Srbijancem — to onda nije uvreda nego je zlonamjerno i opasno. Srbijanci u Hrvatskoj neovisno o etnicitetu imaju vremenski ograničeno pravo boravka, kao i državljani brojnih drugih zemalja, pa bi nazivati nekog u Hrvatskoj Srbijancem značilo da se poziva na njegovu deportaciju u Srbiju. Ili da mu se negira pravo glasa u Hrvatskoj ili sudjelovanje u bilo čemu u čemu smiju sudjelovati samo državljani Republike Hrvatske.

U Srbiji ima puno ljudi koji su protjerani iz Republike Hrvatske pod optužbom da su Srbijanci i potpuno je jasno kako njima ta riječ zvuči. Jednako tako, u Hrvatskoj postoje ljudi koje su ekstremisti sigurno nazivali Srbijancima i šikanirali ih, napadali ili pokušavali otjerati od njihove kuće.

No, to nije kontekst u kojem se ta riječ koristi u medijima, a mediji je koriste i koristit će je iz uglavnom suprotnih pobuda. Ekstremno je bitno jasno razlučiti kada se nešto odnosi isključivo na Republiku Srbiju, a kada ne, radi zaštite ljudi srpskog etniciteta bilo u Hrvatskoj, bilo u Bosni. U Hrvatskoj to većina ljudi razumije i ne doživljava tu riječ ni kao govor mržnje ni kao ustašluk. Ona doista znači samo to što znači.

Proveo sam malo neformalno istraživanje s ciljem ustanovljavanja što u Hrvatskoj ljudi prepoznaju kao govor mržnje. Odabrao sam niz izraza među kojima su se našli i takvi koji nemaju smisla kao uvrede. Zamolio sam ljude iz Hrvatske da odgovore što prepoznaju kao oblik govora mržnje kakav bi šovinist iz Hrvatske pokušao uputiti državljanu Srbije. Ne etničkom Srbinu iz Hrvatske ili BiH, nego baš državljaninu Srbije.

Istraživanje je pokazalo da Hrvati smatraju da bi se u toj situaciji mogao očekivati prvenstveno izraz “četnik”. To je označilo 120 od 214 anketiranih, oko 56%. Izraz “srbočetnik” koji je korišten da bi se sve Srbe prikazalo i kao agente Republike Srbije i kao militantnu separatističku gerilu, istaknulo je 33 anketiranih, 15%. Izraz “Cigan”, treći po brojnosti, istaknulo je 29 ljudi, 14%.

No čak je i budalast oblik govora mržnje poput tog jasan kao govor mržnje u Hrvatskoj, dok sve ostalo na listi nije prešlo prag od 5%, uključujući izraz “Srbijanac” sa 4,6%. Pitao sam neke od svega 10 ljudi koji su ga odabrali zbog čega su odabrali baš taj izraz i ispostavilo se da su pogrešno shvatili anketu. Naime, oni su mislili da je pitanje što bi bio govor mržnje usmjeren na etničkog Srbina u Hrvatskoj ili nisu vidjeli ništa osim prva četiri ponuđena odgovora među kojima se nasumičnim odabirom našao i taj.

S druge strane, dobio sam niz odgovora ispod ankete u kojima se ljudi, bilo iz Hrvatske, bilo iz BiH, bilo iz Srbije čude što na listi rade ponuđeni odgovori “Srbin”, “Srbijanac”, “Milorad” ili “šetnik”. Bilo im je jasno da prve dvije nisu uvrede, treće je jednostavno ime, a četvrto je nebuloza.

“Milorad” je bio na listi zbog toga što se poklopilo da se dugovječni predstavnik srpske manjine u Hrvatskoj zove Milorad, a i čelnik Republike Srpske se zove Milorad, pa mlađi ljudi koji nemaju baš dodira sa Srbijom to nekako doživljavaju kao uobičajeno srpsko ime. U domaćim vicevima “Hrvatine” Jozo i njegov kum Ante svojim primitivnim gluparijama uredno zaprepaste susjede Milorada i Ibrahima. “Šetnik” je dio tog ruganja Hrvata sa samima sobom, jer je to ono što ispadne kada sirovina bez prednjih zuba pokuša nekom reći da je četnik.

Ljudi su na samu anketu djelovali ili propisno zgroženo, pa je iz većine odgovora ispod ankete jasno da ne podržavaju vrijeđanje po ikakvoj osnovi, ili su na pitanje odgovorili konstruktivno, iako oni sami nikog ne bi vrijeđali. Jako sam zahvalan svima koji su u njoj sudjelovali, posebno u krajevima koji su prošli strašne stvari u ratu, jer je cilj vrlo konstruktivan. U čemu je bila stvar?

Izraz “Srbijanac”, u obliku pridjeva “srbijanski”, se koristi u hrvatskim medijima i ne koristi se u svrhu vrijeđanja. Namjena je obrnuta od vrijeđanja i služi tome da se ne dogodi da zbog postupka pojedine srbijanske vlasti probleme imaju ljudi u Hrvatskoj koji s njom nemaju nikakve pravne veze. Takve se stvari jesu dogodile u nedavnoj povijesti i cilj ih je izbjeći.

Ono zbog čega je sve ovo bitno je što je potrebno da ljudi u Republici Srbiji shvate da ih Hrvati ne pokušavaju vrijeđati, a svakako ne tim izrazom. Mediji u Hrvatskoj će ga koristiti neovisno o tome tko je na vlasti. Ukoliko ga se u Srbiji doživljava kao uvredu, radi se o nesporazumu i bila bi velika šteta da zbog toga nesporazuma svakodnevno rastu tenzije ili da demagozi u Srbiji drže ljude u uvjerenju da im se Hrvati na taj način rugaju. To nije slučaj i mada u Hrvatskoj ima groznih šovinista i govora mržnje, ovdje se ne radi o tome.

Dapače, strani mediji koji prenose naše vijesti, posebno anglofoni, prave razliku između “Serbs” i “Serbians”, pri čemu se prvo odnosi na etnicitet, a drugo na državljanstvo. Stvarali bismo međunarodnu pomutnju kada i mi to ne bismo radili, da ne pričamo samo o potencijalnim domaćim problemima.
Tako da čak i ako znate ljude u Srbiji koji se ljute na taj izraz, povezuju ga s ratom ili nekim drugim ekstremnim nacionalistom — nemojte sudjelovati u tome. Taj izraz, ispravno primijenjen, nije ni izbliza zlonamjeran. A ako jeste iz Srbije i jeste državljanin Republike Srbije, onda je ispravno upotrijebljen.

No, u samoj Srbiji postoji netrpeljivost prema tom izrazu iz regional-šovinističkih razloga. Hrvat koji je imao iskustva sa domaćim regionalšovinizmom i ispadima Zagrepčana, Riječana ili Splićana prema “kamenjarcima”, a u čakavskim i kajkavskim krajevima i prema čakavcima i kajkavcima koji nisu iz regionalnih središta, može dosta dobro razumjeti situaciju u kojoj nekakav beogradski šovinist šikanira nekog tko nije iz Beograda nego iz nekog drugog mjesta u Srbiji.

Kako se u Hrvatskoj koristi ista riječ za hrvatski etnicitet i hrvatsko državljanstvo, “Hrvat”, tako se u Srbiji koristi ista riječ za obje stvari, “Srbin”. Zbog toga je unutar Srbije “Srbijanac” nešto što se znalo koristiti kao pogrda za, svedeno, ne-Beograđana, odnosno kao nešto čime su se Vojvođani ograđivali od ostatka Srbije.

Nije nerazumljivo da bi se nekakva beogradska buržujčina zgrozila da je netko nazove “Srbijancem” isto kao što gledamo razne buržujčine po Zagrebu, a i Splitu, koji se zgražaju nad činjenicom da im država uključuje Zagoru i Slavoniju. Kada je snježna elementarna nepogoda poharala Splitsko-dalmatinsku županiju, pogođeni ljudi u Zagori i razumni ljudi u Splitu su se s razlogom bunili da se Split napokon mora početi ponašati kao metropola svoje županije, za koju je odgovoran, a ne se praviti kao da je na nekom drugom planetu.

Prema tome, ako ste iz Beograda i državljanin ste Srbije i smeta vas što vas netko broji u Srbijance, moram vas na žalost upozoriti da se ponašate kao najgora austrougarska buržujčina. Ako su se ljudi u Beogradu skloni ponašati kao da Republika Srbija s njima nema veze, suludo je očekivati da se jednako tako ponašaju ljudi u BiH ili u Hrvatskoj. Nama je na zemljopisnim kartama Beograd u Srbiji i to ne kao nekakava nezavisna enklava, nego kao srbijanska metropola. Isto vrijedi i za ljude van Beograda, što god neki u Beogradu mislili o tome.

Dapače, ljude iz ostatka Srbije se u Beogradu i drugačije vrijeđalo, pa se tako navijače Crvene zvezde nazivalo Ciganima baš zbog toga što su bili “dotepenci” iz drugih djelova Srbije. Navijači Zvezde su barem imali duha pa su se iz inata i sami počeli tako nazivati i to ime je dugo bio naziv njihove navijačke supkulture.

Nadalje, ukoliko u Vojvodini neki političari svisoka gledaju na ljude iz ostatka Srbije ili se jednostavno žele distancirati, sama riječ nije problem — problem je sve ono što dovodi do toga da neki Vojvođani osjećaju snažnu potrebu distancirati se od ostatka Republike Srbije. To je interni problem Republike Srbije, ali nije lingvistički problem. Ako Vojvođani imaju potrebu naglasiti razlike između sebe i ostalih stanovnika Srbije, one druge će nazvati Srbijancima bilo da smatraju da su ti drugi gori od njih ili da žele reći da se Vojvođani na te druge trebaju ugledati.

No, iz cijele diskusije je proizašla jedna sjajna opservacija. Ukoliko su državljani Republike Srbije Srbijanci, a jesu sviđalo se to njima ili ne, onda su državljani Republike Hrvatske — Hrvaćani. Stvarno jesu, to bi bilo ispravno i to bi bilo jasno odvajanje etniciteta od državljanstva. Nije uobičajeno kod nas, ali daleko je od pogrešnog.

Kada bi taj izraz netko koristio, to bi nama u Hrvatskoj jako dobro došlo, zbog toga što su naši etnonacionalisti i fašisti vrlo skloni “jednačenju po etnicitetu”, a to stvara opipljve probleme i u Hrvatskoj i u BiH. Kod nas su te stukture politički vrlo dobro organizirane i u pravilu kontroliraju medije, pa je teško očekivati da bi se taj naziv ovdje mogao ustaliti. Uostalom, ekstremnim hrvatskim nacionalistima smeta što se u medijima pravi razlika između etničkih Srba i državljana Srbije. Oni bi ih najradije sve zvali ili Srbima ili Srbijancima u svakoj prigodi. Tako da je teško očekivati da će oni sami od sebe ikada početi praviti razliku između hrvatskog etniciteta i državljanstva.

Ukoliko Srbijance smeta što hrvatski mediji jasno razdvajaju etnicitet i državljanstvo samo kad se radi o Srbima, pozivam sve nezadovoljne u Srbiji da se ne trude biti seronje kao naši nacionalisti nego da počnu u svojim medijima državljane Hrvatske i njihove institucije zvati “Hrvaćani”.

Možda ne bismo sami počeli primjenjivati praksu da se na državljanstvo i institucije referiramo kako treba, ali bilo bi osvježavajuće vidjeti da to barem netko radi. U najmanju ruku, onaj tko bi se ovdje bunio na tako nešto bio bi lako prepoznat kao seronja.


    • TEKST:
    • BLOG:
ŽELITE NAGRADITI ČLANAK?

Ako ste pri novcima i želite nagraditi i pomoći moj rad, to možete uraditi na dva načina.

Možete kupiti primjerak moje knjige Posljednja krčma u centru.

Ili mi možete donirati novce slijedeći upute ovdje.

Kupnjom knjige i donacijom pomažete mom trenutnom projektu o kojem možete pročitati ovdje.

Hvala vam najlijepša!


JOŠ POLITIKE!