Tranzicija u spaljenu zemlju

Tranzicija u spaljenu zemlju

VIŠE O SLICI

Sliku je naslikao Jan Matejko 1862., a zove se “Stańczyk”. Preuzeta je s Wikipedije. Link na članak na engleskom o samoj slici.

Lik na slici, Stańczyk, je čuveni poljski komedijaš. Desno se vide plemići koji slave pobjedu potiv Rusa u bitci kod Orshe, a Stańczyk je pročitao zanemareno pismo u kojem stoji da su Rusi zauzeli grad Smolensk. Kroz prozor se vidi krakovska katedrala u kojoj su krunjeni poljski vladari i zloslutni komet koji pada. Uz to se vidi još i zviježđe Orion, nazvano po mitskom lovcu koji propada zaslijepljen svojim egom.

Sliku su za vrijeme okupacije ukrali nacisti, a Poljskoj ju je vratio SSSR.

***

Poljska iz godine u godinu tone sve dublje u klerikalni totalitarizam. U nekoj drugoj političkoj klimi, onoj koju ne bi diktirali domaći povampireni klerikalci, bili bismo svaki dan izloženi vijestima o tranziciji te zemlje u nešto zlokobno i jezivo.

Iz hrvatske perspektive, pogotovo one pri kojoj ti glava nije zabijena u stražnji kraj Jelačićevog konja, nije teško razlučiti kako cijela stvar funkcionira. Ciljanom devastacijom države, Poljska se pretvorila u grozd malih “Hrvatski” u kojima je lokalno stanovništvo prepušteno Katoličkoj crkvi.

U takvoj “državi”, Katolička crkva jedina ima infrastrukturu, logistiku, regrutacijske kapacitete i volju potrebnu za političko djelovanje. Zbog toga se iz jeftine zamjene za državni aparat ubrzano pretvara u de jure državni aparat. To je standardni modus operandi te korporacije i uredno se završi tako što Crkva kroz neko vrijeme postane vlasnik svega vidljivoga i nevidljivoga.

Tko god malo istraži na koju sve imovinu Crkva polaže pravo u Hrvatskoj lako shvati da Crkva naokolo ne provodi konzervativnu rekonkvistu, nego korporativno preuzimanje, što se na engleskom aliti dijačkom kaže corporate takeover. Imaju specifičan corporate culture, imaju smiješan dress code, imaju vrlo zbunjujući sustav nazivanja raznoraznih associate i officer djelatnika, ali takozvana “tranzicija” iz društva kojem glavnu riječ ima država u društvo kojem glavnu riječ imaju korporacije vodi tome čemu vodi.

No, određena je generacija ljudi u Hrvatskoj, ona koja je žudila za Zapadom, očekivala nešto sasvim obrnuto od “tranzicije”. Bili su zaslijepljeni bogatstvom Zapada i bilo im je lako prodati mit o tome da se to bogatstvo može dostići. Srž problema je u tome što sam Zapad svoje blagostanje u najvećoj mjeri ostvario posve slučajno, samom sebi usprkos i što se ta glupost o dostizanju Zapada već nekoliko puta odigrala kao krvava farsa.

    • TEKST:
    • BLOG:

KRAJNJI ZAPAD EUROPE

Koncept prema kojem netko u Europi zaostaje za bogatim susjedima pa to mora “nadoknađivati” je stariji od antikomunističke histerije iz vremena raspada Istočnog bloka. I vrti se oko nečeg što razni mutikaše rijetko pripuste u razgovor. Naime, Zapad nije uvijek bio bogat i napredan.

Nakon raspada Zapadnog Rimskog Carstva, nije sav Zapad bio u istoj poziciji. U Španjolskoj su pod arapskim vodstvom zadržali štošta od rimske infrastrukture, sustava navodnjavanja, plantaža i multikulturalnih praksi globaliziranog Mediterana. Njima se raspad Rimskog Carstva u praksi dogodio znatno kasnije nego ostalima, ali se na Kordopski kalifat gleda kao na Zapad jedino kada nekoga tko izgleda malo kao Arapin, Magrebljanin ili Levantinac nazivamo latin lover.

Da ne govorimo o tome da prosječni Europljanin nema pojma o tome da su arapski geografi Maroko nazivali al-Maghrib al-Aqṣá, “Najdalji zapad”. Mi kao “Zapad” doživljavamo ono što je taj posljednji bastion Rimskog carstva uništilo i zamijenilo.

Francuska je postala “novi Rim” tek kada se središte europskog političkog života i investicija preselio iz Italije u Pariz. No, Karlo Veliki na stranu, nije se tamo preselilo zbog toga što je sjever stare Galije bogomdan, već zbog toga što je bio dovoljno izvan ruke da ga ne opljačka baš svatko tko naiđe. Točnije rečeno, jesu ga pljačkali Skandinavci, i to često, ali rijetko bi se itko drugi tamo ikada zatekao.

Britansko otočje je uvijek bilo zabit između Atlantskog oceana i Sjevernog mora, u koju su ljudi bježali kada su htjeli otići što se moglo dalje od Europe. I u nekoj mjeri je točno to i ostalo — posljednja postaja na kraju svijeta za sve koji žele između sebe i slijepog crijeva Azije postaviti barem La Manche. Od katoličke crkve su se uspjeli odvojiti, za razliku od Bosne ili Provanse, uglavnom zbog toga što su bili toliko daleko i izvan ruke da je poslati križarski rat na njih u tom trenutku jednostavno bilo prekomplicirano.

No, povijest je iznjedrila situaciju u kojoj su se Španjolska, Francuska i Britanija, kao i Nizozemska i Portugal, beskrajno obogatili. Neplaniranim biološkim ratovanjem, prenoseći europske bolesti domaćem stanovništvu Amerika, pomeli su dva kontinenta ljudi. Zatim su opljačkali i popalili sve što se moglo uzduž i poprijeko ta dva kontinenta, još uz to Australije, pa nešto kasnije Afrike, a u međuvremenu i svega ostaloga do čega se dalo doploviti brodom. Europski krajevi koji su povijesno bili najudaljeniji od Puta svile i indijskooceanske trgovine postali su u ekstremno kratkom roku basnoslovno bogati.

    • TEKST:
    • BLOG:

MIT O TRANZICIJI

Ako tražite izvorište mita o “tranziciji” teške zabiti u svjetskog velmožu, tu ga trebate tražiti. Kršćansko osvajanje Španjolske donijelo je sa sobom pokolje, progone, pljačku i devastaciju. Kraljica Izabela I. Kastiljska provela je progon Židova, pravi pravcati holokaust, koji je izvor židovskih izbjegličkih zajednica u Njemačkoj i Poljskoj. Kao nagradu za svo to šokantno barbarstvo bog je Španjolskoj poslao čitav kontinent srebra i hrane kakvu Europa cijelu povijest nije vidjela. Bez toga bi nova država ostala tek još jedna zabit na krajnjem zapadu civiliziranog svijeta.

Ako se netko pita zbog čega je u kršćanskom svijetu tako lako prodati pokolje, vjerski fanatizam, ksenofobiju, antisemitizam i agresiju prema Mediteranu kao samorazumljivi ključ napretka, ne trebate gledati puno dalje od Španjolske. Što se nje tiče, slogan: “Ukoliko pobiješ dovoljno Židova i ovih drugih garavih, bog će ti poklonit sva bogatstva Inki, Maja i Azteka” može komotno ići u sva četiri evanđelja, Knjigu postanka, izlaska, brojeva, kalendare, molitvenike i na kapije svega od samostana do krajputaških kapelica.

Francuska “tranzicija” jednako toliko duguje pljački, a brutalni odnos prema svojim pljačkalištima Francuska je zadržala do dana današnjeg. Ono što se rijetko spominje, a važno je za razumijeti, je da su užasi Francuskog kolonijalizma započeli u samoj Europi.

Cementiranju prestiža i moći sjevera Francuske koje je dovelo do groteskne centralizacije francuskog i europskog života u njemu itekako je kumovao genocid nad Katarima u južnoj Francuskoj. Papa Inocent III. i francuski velikaši ognjem su i mačem istrijebili znatno prestižniju Provansu i uništili moć Barcelone, jednako kao što su s druge strane Apeninskog poluotoka potencijali Ilirika krvavo poništavani beskrajnim križarskim divljanjima.

Raphael Lemkin, čovjek koji je u dvadesetom stoljeću skovao izraz genocid, tvrdio je da je križarski rat na jugu Francuske “jedan od najasnijih slučajeva genocida u povijesti religije”. Mark Gregory Pegg je ustvrdio da je taj križarski rat “uveo genocid u zapadnu tradiciju povezujući božansko spasenje s masovnim ubojstvima, izjednačujući čin klanja s činom ljubavi kakvo je bilo Kristovo žrtvovanje na križu”. Bez daljnjeg, Pape su na Mediteranu sustavno uništavali ozbiljnu konkurenciju uz pomoć koljača s periferije.

A što se Velike Britanije tiče, sjednite i pogledajte sve četiri sezone Crne Guje i sve će vam biti jasno. U isto vrijeme dok je Engleska stvarno bila točno ona nazadna vukojebina koju možete vidjeti u prvoj sezoni Crne Guje, Mediteran je već grabio u renesansu. U drugoj, elizabetanskoj sezoni “tranzicija” se već dogodila, a do čega je to na kraju dovelo lijepo vam kaže Rowan Atkinson u četvrtoj sezoni: “Britansko Carstvo proteže se na pola planeta, dok se Njemačko sastoji od male tvornice kobasica u Tanganjiki.”. Dok on to govori, likovi čuče u rovu u smrtnom strahu od strojnica kakvima su masakrirali ljude po Africi pod sloganom koji Crna Guja sjajno parafrazira kao: “Ako vidiš nekoga u suknji, upucaš ga i ukradeš mu državu.”.

Sve tri zemlje stekle su status, prestiž i bogatstvo usprkos tome što su bile, a ne zbog toga što su bile. Nikad nisu bile bogomdane, upravo suprotno tome, ali njihov uspjeh uistinu jeste bio bogomdan. Dapače, kad pogledate sve njihove katastrofalne političke i gospodarske poteze kroz povijest, tek onda shvatite koliko je “Zapad” nedostižan.

Španjolci su toliko pogrešno i nesposobno odradili pljačku srebra u Južnoj Americi da su srušili vrijednost vlastitog plijena i zamalo se ekonomski samouništili.

Francuzi su pokolj Provanse nešto kasnije nastavili pokoljem i progonom domaćih protestanata Hugenota. Na koncu su se doveli u situaciju u kojoj su reformatori zaključili da se s parazitskom aristokracijom jednostavno nema što napraviti osim da ih se ubije. Na opljačkanom bogatstvu provincije i kolonija nakupila se tolika gomila parazita da su se Francuzi domislili efikasnijem stroju za pogubljivanje, giljotini, koja je zatim radila u tri smjene.

Nešto vrlo slično se dogodilo u Rusiji, u koju su Francuzi izvezli svoj velegenijalni model društvenog ustrojstva kakvog ni pljačkanje pola svijeta nije moglo spasiti od samog sebe.

A Britanija samo tone otkako su joj se kolonije razbježale. Već se desetljećima transformira u megalomanski glavni grad i ništa van njega.

Zapad je nedostižan zbog toga što je pljačka bila tolika da stoljeća katastrofalnog gospodarenja plijenom nisu bila dovoljna da ga vrate natrag gdje je, realno, cijelu povijest prije te pljačke bio.

    • TEKST:
    • BLOG:

I PRVI PUT – FARSA

Nije nejasno da su svi koji su kasnije pokušavali “sustići ostatak Europe” ispravno uočili metodu kojom su Europu svojedobno sustigli i prestigli Španjolci, Francuzi i Britanci. Jednom kada su se Italija i Njemačka iz grozdova kantona ujedinile u države, povela su se dva rata u kojima su one zahtijevale da sada njima bog s neba pošalje dva-tri kontinenta za pljačkanje.

Prvi rat je imperijalizmu još pristupio otvoreno i dosljedno — jedni su branili stečevine svoje pljačke, dok su drugi pokušavali izboriti vlastitu priliku za pljačku. I već se tu ideja o novoj tranziciji pokazala kao teško ostvariva glupost. Oni koji su proveli nekoliko stoljeća pljačkajući pola planete hitro su se prilagodili tehnološkom napretku i to je bilo dovoljno. Materijalna prednost stečena pri zapadnoj kolonijalnoj pljački bila je toliko velika da ni Austro-Ugarska, koja je imala svoje lokalno kolonijalno carstvo, nije imala šanse u tom ratu.

Drugi rat bio je do kraja sumanut u svojim iluzijama. Vodeći se apsolutno najglupljim i najpogrešnijim “poučcima” španjolske “tranzicije”, Italija, Njemačka i zemlje bivše Austro-Ugarske zaključile su, crnohumorno rečeno, da je problem u prvom ratu bio u tome što nisu poubijali dovoljno Židova. Jer da jesu, bog bi ih sigurno pomilovao kao Španjolsku onomad.

No, Italija i Njemačka nisu bez razloga došle do zaključka da se Zapad može sustići jedino na isti način na koji je Zapad “odmakao”. Materijalno sustizanje genocidalnih pljačkaša u teoriji se uistinu može ostvariti genocidom i pljačkom. No, sustizanje zapadnoeuropskih genocidalnih pljačkaša ne može se postići ni genocidom i pljačkom, iz prostog razloga što se, zapravo, baš i nema koga više “upucat’ i ukrast’ mu zemlju”. Ima, u teoriji, ali prilika za pljačku i genocid u razmjerima u kojima su ih imali Englezi, Francuzi, Španjolci, Portugalci, Nizozemci ili Rusi na istoku, u praksi uglavnom više nema.

Talijani i Njemci su pri tom stvar doveli do ludila time što su krenuli izmišljati sumanute metode kojima bi oni mogli ostvariti svoje ambicije i pripisivati sebi fiktivne supremacističke kvalifikacije koje bi baš njima osigurale uspijeh. I to isto ponovno gledamo s novom uspravnicom oko Poljske i  Mađarske, a i naših koji se u to guraju.

    • TEKST:
    • BLOG:

SVJETSKI SIMBOL ZA ZLOKOBNE IDIOTE

Novi pokušaj Istoka Europe, koji je jučer bio Njemačka, a danas je Poljska, da ostvari “tranziciju”, tek je zlokobna farsa koja se teško može dobro završiti. Poljaci su odavno skrenuli u standardnu simbiozu korporatizma i snova o vlastitim kolonijama kakvu smo već vidjeli više puta.

Ne nedostaje im ni nacističkog misticizma ni mitomanije o čistoći, pa nas zasipaju ludilom kakvo je zabrana pobačaja “da bi dijete moglo biti kršteno”. Što je nekad bila rasna nadmoć njemačkog naroda ili kulturna nadmoć nasljednika Rimskog Carstva, danas je poljska predanost katoličanstvu. Nama tu nije teško povući paralelu, jer je kod nas predanost katoličanstvu bila jedina osnovica genocidalnog ludila i posljednji put.

A sve su to oduvijek bili jedni te isti pokušaji da se pred rat ritualom, žrtvom i okrutnošću “ugodi bogovima”, da se Španjolce, Francuze, Nijemce, ili danas Poljake, zbije u na sve spremnu masu “ispravnih” ili “pravednika” čija će se sudbina uz božji blagoslov manifestirati proširenjem granica njihove zemlje od Tokija to Milvokija. I uvijek su to bile porazne gluposti. Ono zbog čega se Poljska nada da će dobiti priliku time osvojiti svoje stare kolonije na Baltiku i u Ukrajini, ako ne i sve do Urala i dalje, je podrška Zapada. Poljska je uvjerena da Zapad, na čelu s Amerikom, čvrsto stoji iza nje.

U isto to su nakon Prvog svjetskog rata bile uvjerene Njemačka i Italija. Dok su zapadni pobjednici Prvog svjetskog rata trljali ruke i okretali novce u najnovijim investiralištima, dok su na “pokretanju njemačke ekonomije” novce mlatili isti oni koji su je bili uništili, Njemačka je imala Zapad na svojoj strani. Kada je ponovno pokušala ostvariti “tranziciju” i “sustići” ili čak “prestići” Zapad, ovaj put kako treba, s holokaustom i svime bez čega ti bog okrene leđa, Njemačka je završila sravnjena sa zemljom i raskomadana.

Jer se to tako završi. Umjesto u carstvo, prijeđeš u spaljenu zemlju, strane građevinske tvrtke okrenu dobre novce na obnovi, obližnja carstva prekrajaju granice na tvoju štetu i sljedeće stoljeće si svjetski simbol za zlokobnog idiota.

Jednako tako, Zapad će dopustiti Poljskoj da sama sebi radi što god želi dok to znači jeftinu Poljsku radnu snagu i dok god, recimo, njemački ginekolozi okreću velike novce na Poljakinjama koje nemaju gdje pobaciti nego kod njih. Pustit će ih da do kraja povampire i nabijat će im na nos nesposobnost da ostvare neostvarivu “tranziciju”.

Onda će Poljaci jednog dana pokušati stvarno ostvariti “tranziciju”, nakon što dovoljno dugo budu sami sebi govorili da su, na primjer, Rusi barbari koji ne zaslužuju posjedovati vekovni poljski lebensraum. Ili kad dovoljno dugo bude protuzakonito u Poljskoj spomenuti što se dogodilo posljednji put kada je netko krenuo Ruse “civilizirati”. I što se dogodilo onaj put prije toga, kad su slične ambicije imali Austrougari. I onaj put prije toga kada je to pokušao Napoleon. I onaj put prije toga kad su Šveđanima oči bile veće od mozga.

A onda će se na koncu ponovno završiti sa Zapadom i Istokom koji negdje povlače granicu, pri čemu Gdanjsk lako opet postane Danzig, a ruska enklava u Kaliningradu prestane biti enklava. Poljska bi tada bila sravnjena sa zemljom za vijeke vjekova i baš nitko za njom ne bi žalio. Svijetu bi onaj koji je pokuša sačuvati u bilo kojoj mjeri djelovao kao zločinac.

Ako ti barem jedan kontinent ili potkontinent neće pasti s neba da bude tvoje pljačkalište, onda imaš uvjete samo za dvije vrste tranzicije. Prva je u siromašnu i od svijeta prezrenu zabit po kojoj strane korporacije vršljaju kao da je bio nekakav rat u kojem su njihove središnjice pobijedile. Druga je pretvorba u spaljenu zemlju.

Drugačiji ishodi rijetko su se kome ikada poklopili.

 


    • TEKST:
    • BLOG:
ŽELITE NAGRADITI ČLANAK?

Ako ste pri novcima i želite nagraditi i pomoći moj rad, to možete uraditi na dva načina.

Možete kupiti primjerak moje knjige Posljednja krčma u centru.

Ili mi možete donirati novce slijedeći upute ovdje.

Kupnjom knjige i donacijom pomažete mom trenutnom projektu o kojem možete pročitati ovdje.

Hvala vam najlijepša!


JOŠ POLITIKE!