Splisko mandrilo

Zakon kojim nas prave majmunima od Istre do Prevlake

Zakon kojim nas prave majmunima od Istre do Prevlake

Ovaj brale s fotografije je majmun mandril. U Dalmaciji ga zovemo mandrilo, s naglaskom na prvom slogu: MANdrilo. Posebna podvrsta mandrila je, kako šala kaže, splitsko mandrilo. Znalo se čuti: Asti gospu šta su ovi pusti mandrili po gradu? kad za utakmicu ekipa iz Torcide opitura face plavo i crveno. Jer, shvatili ste, mandril je majmun koji navija za Hajduka.

Mandril je uz to lukava i miroljubiva linčina. Ima ono dupe u bojama o Hajduka koje služi da u baš svakoj situaciji može sist. I, kako je to dupe tvrdo i žuljavo, zbog njega može spavati dok sjedi a da se ne prevali. Crnogorac ima zmiju koja leži, a iđe, mi imamo mandrila koji može od puta i sist i leć.

Ipak, najvažniju stvar vezanu za mandrila ne zna baš svatko, a ako mislite imati posla s mandrilima, dobro ju je znati. Posebno ako u tamo nekoj Hrvatskoj, u nekoj zagrebačkoj prčvarnici kod crkve Svetog Marka, uzmete sebi za pravo prodati obalu od Piranskog zaljeva do Prevlake.

Ako donesete jedan takav Zakon o mlaćenju tuđim kurcem po kupini onda ste i službeno proglasili sve nas na obali majmunima. Obzirom da sam ja i bez zagrebačkih hohštaplera mandrilo, osjećam se pozvanim da malo pojasnim situaciju i istaknem tu jednu nezgodnu osobinu mandrila, kako šimije tako i primorca od Pirana do Prevlake.

ŽIVOT MLADOG MANDRILA

Počnimo perspektivom jednog dobrodušnog splitskog mandrila poput mene. Jednog običnog lika koji se rodio i odrastao u Dalmaciji, kao i njegovi roditelji i dobar dio rodbine. Lika koji vam nema zašto biti posebno mrzak, koji nikome ne želi zlo i koji voli biti svoj na svome.

U Splitu sam živio na Ravnim njivama, dijelu kotara Brda, koji je daleko od brojnih splitskih plaža. Nije daleko od mora, more je odmah tu, ali je sjeverna obala poluotoka namijenjena transportu, brodogradilištu i vojnoj luci. Drugi su krajevi splitskog poluotoka, Marjan i južna obala, uz more uređivani kao kupališta. Odlazak na more, što kod nas znači na plažu, ovisio je o tome hoće li mene i brata naš samohrani otac moći voziti. Inače bi nas ulaz na plažu koštao dvije autobusne karte po klincu. Tih dvadeset kuna po osobi bilo je dovoljno da dosta djece iz kvarta i ne razmišlja o odlasku na plažu sve do srednje škole.

Dapače, jedan od bitnih argumenata za subvencionirani javni prijevoz u priobalju je ta nevidljivu cijena na kupanje za ljude koji ne žive neposredno pored plaže.

S druge strane, selo iliti misto u kojem sam provodio dio svakog ljeta bilo je najturističkije mjesto u Dalmaciji — Bol na Braču. U Bolu sam, otkad sam bio mala beba, konstantno bio na plaži. Jesu i ostali klinci. Nismo bili u kafićima, sladoledarnicama, restoranima, igraonicama i bilo čemu što je zahtijevalo novce, jer nismo imali novce. Ali smo po cijele dane bili na plaži, svi mi, i domaći i mi koji smo iz mjesta rodom ali živimo drugdje, i turisti koje bi na plaži upoznali, pa sve do čitavih obitelji klinaca prognanih iz ratom poharanih područja. Bol ih je bio pun.

Kada smo dovoljno poodrasli da se ljeto za većinu pretvori u beskrajno crnčenje za sitniš, počeli smo odlaziti na noćna kupanja. Doslovno zato jer si se jedino u pola noći imao kad okupati, a kupanje je bilo jedina razonoda koja nije zbog cijene bila isključivo za strance. Mogao si se, besparici usprkos, barem baciti u more oko jedan, dva ili pet ujutro, ovisi kada smjena završi. I jest da je bolsko more ekstra hladno i po danu, ali bi čovjek uspio pomisliti da ipak od života ima nešto i za njega u toj nesretnoj Dalmaciji.

Ali da se ulaz na plažu naplaćivao, da su koncesionari tjerali djecu koja ne mogu platiti ležaljku, da je trebalo dati deset eura po osobi — nitko od nas se u životu ne bi okupao u moru. U Bolu ima hotela koji imaju svoje bazene. U bazenu hotela sam se kupao točno jednom, i to na tri minute. Toliko je trebalo zaštitaru da shvati da su se neki suncem opaljeni mali majmuni uvukli među gospodu ljude i da nas potjera.

I to bez daljnjeg čeka nas i našu djecu, na našim plažama. Mene fizički guši pomisao da je netko poništio moje djetinjstvo i pretvorio ga u još jednu od milijun stvari o kojima mali mandrilo ne bi smio ni razmišljati jer te stvari nisu tu radi njega.

A IMAJU I STARI MANDRILI ŠTO REĆI

autor: Ante Ančić – legendarni splitski underground umjetnik

Ako za koristiti plažu moraš platiti ležaljku, nemoguće je poslati klince na more. Ležaljke će koštati desetak eura. Čak i kada bi netko mogao poslati mlađeg ili starijeg maloljetnika na plažu s deset eura, bilo bi beskrajno naivno očekivati da će taj maloljetnik s tim novcima stvarno otići na plažu. Kupit će kutiju duhana i onoliko decilitara žestokog alkohola koliko može dobiti za te novce. U najblažoj varijanti.

Roditeljstvo u primorju nije jednostavno. Za veliku većinu je sve skupo, plaće su bijedne, posla nema, stambenog prostora na smislenoj lokaciji nema jer gazde u sezoni istjeraju domaće. Hrpa ljudi živi po tri generacije u stanu jer je čak i dobrostojećima i zrelima osamostaljenje neizvedivo. Sposobni ljudi na kraju sezone šutke podnose otkaze. Gazde znaju da do iduće sezone ljudi neće naći posao i da će ih moći ponovno primiti na minimalac na istom mjestu. Prostitucija je potiho na sve strane i postaje sve teže objasniti djeci zašto se ne prostituirati kada drugog načina za doći do novca jednostavno nema.

Primorje i primorsko zaleđe nemaju puno toga za ponuditi svojim stanovnicima, a more je rijetka stvar koja život čini podnošljivim. Možeš klince pustiti na more i znaš da će se zabaviti trijezni. Igrat će picigin, kartati, sunčati se, družiti se s vršnjacima i ne moraš im stavljati novce u ruke.

Također, kao invalid koji je puno puta oporavljao slomljena koljena u moru, znam što more znači starijim ljudima. Penzije su im mizerne, prevareni su, izigrani i poniženi. Previše njih nema baš puno toga u životu osim mora. U Splitu na Bačvice dođu ujutro i nešto najdivnije na svijetu je vidjeti stare didove koji se ne predaju godinama, nego i dalje s guštom igraju picigin onoliko koliko im to zdravlje dopušta. Dalmacija je sumorna i deprimirajuća pustinja, ali ako se možeš nadati da ćeš ti jednog dana biti taj dida, čini ti se kao da se isplati u njoj živjeti.

Kad sam bio mali i kupao se u Bolu iza Velog mosta, tamo se uz moju baku stalno kupala pokojna teta Cvijeta, izbjeglica iz Vukovara, invalid sa štakom. Koliko znam, ona nikad ne bi mogla platiti ulaz na plažu i bio bi joj zločin to naplatiti. I to ćemo gledati. Stare i nemoćne kojima je osim kupanja u moru malo što ostalo tjerat će se s plaža.

    • TEKST:
    • BLOG:
    • AUTOR:
    • FB PORUKA:

ZAŠTO SU ONDA GLASALI ZA HDZ?

Ako ste bijesni na Dalmaciju još od Sanadera i Kalmetinog farbanja tunela, ako mislite da vam se zbog Dalmacije stalno na vlast vraćaju kriminalci, ako vam je muka od tupana koji stalno plaču o Zdravku Mamiću a i dalje glasaju za HDZ – potpuno vas razumijem.

Samo što situacija nije toliko jednostavna. Dalmacija je puna ljudi koji se ježe HDZ-a koliko i bilo koja druga regija. No, treba se malo zagledati i u ove druge mandrile, barem priobalne, i njihov pogled na stvari, koji se iznosi potiho, strogo i u povjerenju.

Menadžerski plan za Split i Dalmaciju, još od prije rata, je bio da ih se pretvori u Španjolsku. To znači privatizaciju svih poduzeća da bi ih se uništilo, natjeralo njihove radnike da odu i prodalo teren za izgradnju hotela. Privredu se temeljito uništilo, osim donekle građevinskog sektora, ali tu je zapelo. Kvaka je bila u tome da su lokalni mutikaše tražili previše novca za odobrenja i potpise. Tako da stvarno jest vladala antipoduzetnička klima utoliko što se od velikih stranih igrača tražilo više nego što su bili spremni dati. Što je ispalo sreća u nesreći, jer je ono što su se poduzetnici spremali poduzeli bilo slično etničkom čišćenju. Da nije bilo pohlepe foteljaša, splitski poluotok bi danas bio s kraja na kraj prekriven hotelskim kompleksima u vlasništvu stranaca, plažama i ničim drugim.

No, umjesto toga, prvo su se dogodili bezbrojni trgovački centri, a zatim sitni apartmanski turizam. Dobro, ono što se konkretno dogodilo je da su srednje veliki lokalni gangsteri i sitni investitori polulegalno izgradili blokove apartmana, odnosno male hotelčiće prijavljene — ako su uopće prijavljeni — kao stambene zgrade. Pa se uzelo proviziju iz gradskog proračuna za urediti šetnicu do njih, autocesta je konačno povezala Dalmaciju s Europom, Kaštelanski zaljev se malo očistio… Kombinacijom bezočne korupcije i otpora stvarno krupnom kapitalu stvorila se situacija u kojoj je neki upadljiv broj ljudi bilo u prilici iznajmiti prostor turistima barem na nekoliko dana u godini.

Taj turizam u velikoj mjeri živi od javnih plaža i potpuno je nepomirljiv s korporativnim hotelijerstvom kakvim, recimo, Adris grupa trenutno siluje Rovinj. I uopće, ali uopće nije bio dio ničijeg velikog plana za Dalmaciju, koji je još uvijek isti kakav je bio — satrati sve, potjerati sve, ograditi sve i imati blokove all-inclusive hotela u stranom vlasništvu. Samo sada više nisu problem radnici, tvornice i vojni objekti koji zauzimaju prostor, nego sitni apartmandžije. I mi mandrili koji tu samo živimo.

Milanovićev SDP djelovao je kao javni servis krupnog kapitala, stranka orijentirana na interese zagrebačke financijske mafije, Agrokora i drugih interesnih skupina koje guraju zakone koji idu direktno na štetu Dalmaciji. Gomila takvih zakona nije prošla proceduru, ali je HDZ uvijek imao čime plašiti svoje birače. Treba reći pravo — dio HDZ-ovih birača glasa za tu stranku jer im članovi obitelji imaju posao u javnoj službi preko veze. Ali SDP im je  djelovao kao da namjerava stvoriti uvjete da u Dalmaciji više nitko nikad ne dobije posao osim sobarica, konobara i prostitutki .

Glasači HDZ-a, ili bolje rečeno, glasači kontra Zagreba, na kraju nisu očekivali da će HDZ spašavati Agrokor. Nisu čak ni očekivali da će bez ikakve rasprave HDZ pokloniti Vatikanu zgradu usred Dioklecijanove palače. I vrlo definitivno nisu očekivali da će HDZ donijeti zakon koji je potpuno protiv apartmanskog turizma.

K tome, hrpa birača HDZ-a ni pod razno ne želi vidjeti zakon o oporezivanju svih nekretnina. Nekretnine su im, kao i mnogokome u ovoj zemlji, raspoređene na pojedinačne članove obitelji i mnogi raspolažu hrpama kvadrata na koje ne plaćaju porez. Često i ne mogu, radi se o katovima kuća koje se ne iznajmljuju nego u njima žive djeca, a koji su građeni jer je planirana hotelijerska najezda podigla cijene kvadrata u nebo. Ljudi su računali da nema šanse da će im djeca ikada moći zaraditi za vlastiti stan, pa su zidali katove.

Ne tražim da ih žalite, ali želim da razumijete da je u ovom trenutku poveći broj birača HDZ-a koji su van sebe od bijesa. I ekipa iz Sabora je toga svjesna, što se vidi po tome što hapse zbog objava na društvenim mrežama. Postoji to jedno svojstvo mandrila kojeg uvijek valja imati na umu, pogotovo ako si dovoljno glup da im uradiš ovo što im je HDZ napravio. Nebitno radi li se o hvale ili o prezira vrijednim mandrilima.

NITKO NEMA ŠTO MANDRIL IMADE

Mandril ima evo vake ralje:

Lipo ih pogledajte.

 

Mandril, znači, ima zube iz noćnih mora i valjda najstrašniji ugriz u životinjskom carstvu. Mandril je, a to brzo shvatiš kad ga napizdiš, ustvari čudovište.

On nije nasilan. Uglavnom se hrani voćem i kukcima. Sidi, gleda svoja posla, navija za Hajduk… Ali kad mu pukne film, kad zaključi da je to — to i da ovaj drugi stvarno ne razumi s kim se zajebava… Onda si vrlo gotov. Mandril nema prirodnog neprijatelja. Može imati jedino glupog neprijatelja. I to kratko.

Kad su prošli put neki ridikuli tamo negdje u Zagrebu prodali Dalmaciju, pa su se neki iz Italije došli u Dalmaciju ponašati kao da je sve njihovo, pa su tretirali lokalne kao glupe majmune, završilo se na Bleiburgu.

Oni likovi koji stalno pričaju o Hajduku i Mamiću, a glasaju za HDZ, glasaju za HDZ preko volje. Na obiteljskim ručkovima i večerama, obitelj im daje do znanja da se mora glasati za HDZ jer nitko drugi neće dati posao nekom tvom i jer te HDZ brani od toga da cijeli kraj ne pojedu hoteli. I da ne žele slušati o Zdravku Mamiću i o glupome balunu.

Zdravko Mamić je samo jedan zagrebački mafijaš koji sustavno uništava potencijalno profitabilan i omiljen dalmatinski brend. Izruguje se i Splitu i Zagrebu, financira političare, prijeti ljudima, kupuje domaće suce, prodaje inozemne utakmice i ponižava sve i svakoga. A mandril je, vidi mu čunku, majmun koji navija za Hajduka. Pri čemu je sam balun nebitan. On navija za domaći autohtoni proizvod svog kraja i njegov status, ugled i vrijednost u svijetu.

U situaciji u kojoj je HDZ po diktatu ćaće i matere ne smiješ dirati, nađe se jedan mandril koji HDZ-ovog sponzora drmne šakom u glavu. To se dogodilo prije ovog Zakona o spašavanju zagrebačkih mafijaša prodajom jadranske obale. Došlo je sa strane na kojoj se dosad glasalo za HDZ. A sada je HDZ donio zakon zbog kojeg je čitavoj istočnoj obali Jadrana bolje da istog trenutka proglasi odcjepljenje od Republike Hrvatske. Stvarno. Jadranskoj obali bi doslovno bilo bolje kao dijelu bilo čega što nema taj zakon. Mogu se priključiti Bosni i Hercegovini, bilo bi im bolje. I to svima, od Istre do Prevlake. I to će ubrzo biti jasno čak i većini ćaća i matera HDZ-ovih birača, ako već nije.

A što se nas ostalih tiče, nama ne treba ništa govoriti. Kad me HDZ službenim aktom proglasi majmunom, moj odgovor je da sam za njih Šjor majmun, mandrilo, fala in lipa. Jer, eto, znam taj jedan bitni detalj o nama mandrilima.

Jedan je Dalmatinac, tako je pričao njegov unuk, za vrijeme fašističke okupacije jednog jutra uzeo štap i zaputio se prošetati svojim mjestom. O nekom od Kaštela se radilo, čini mi se. Navratio je, kuću po kuću, kod pet ljudi za koje je znao da surađuju s okupatorom. Pristojno je pozdravio, pozvao domaćina u dvorište i kako bi koji izišao, ovaj bi ga usred bijela dana zatukao štapom. Nije u tom trenutku bio ni komunist, ni partizan, ni, zapravo, itko poseban. Bio je jednostavno mandrilo koji je zaključio da je došlo vrime da pokaže zube.


    • TEKST:
    • BLOG:
    • AUTOR:
    • FB PORUKA:
ŽELITE NAGRADITI ČLANAK?
JOŠ POLITIKE!