Stonewall Riots

Zašto ti ljudi hodaju naokolo?

Zašto ti ljudi hodaju naokolo?

Pitanje vezano za Povorku ponosa, poznatu i kao Gay Pride, koje se neprestano ponavlja je: “Dobro, zašto ti ljudi uopće hodaju naokolo?”

Većina ljudi koja postavi to pitanje na njega nikad ne dobije odgovor.

Pazite, mnogi su hrvatski državljani navikli da nikad ništa nije transparentno, da se sve radi s figom u džepu i da se rijetko išta događa zbog razloga koji se javno navode kao službeni. Štošta i koješta očigledno nisu čista posla. Parlamentarni izbori. Stranačka politika. Natječaji za posao. Privatni sektor. Dnevne novine. Svi koji ne rade fizički posao neke vrste, a zaposleni su u Agrokoru. Ženski profili na Facebooku. Vozni parkovi po državnim tvrtkama. Sudstvo. Školstvo. Zdravstvo. Borasovo rektorovanje i Barišićevo ministriranje. Prometni policajci. Sve ikad vezano za Marijana Hanžekovića. Arhitektonski marifetluci Milana Bandića. Arhitektonski marifetluci Khuena Hedervaryja. To da se Ksaver Šandor Gjalski zapravo zvao Ljubo Babić. Cijena kruha u Zagrebu u odnosu na cijenu brašna dvije minute od Zagreba. Ivan Pernar!

Nema tome kraja. Svašta je u ovoj zemlji krajnje nejasno.

Ali čovjek zna da kad mu nešto nije jasno, ako pita, naći će se netko da pojasni. I kad Hrvat pita “Zašto ti pederi marširaju okolo?”, nije to uvijek retoričko pitanje. Nije čak ni ekstra homofobno. Mnoge od njih stvarno zanima i nitko im nikada nije objasnio.

A to je šteta jer Povorka ponosa nije nejasna, neodređena ili nebulozna. Ona obilježava i slavi konkretan događaj.

Opće gaženje po ljudskim pravima u SAD-u

Povorkom ponosa obilježava se obljetnica nereda koji su izbili pred njujorškim klubom Stonewall Inn. Po Vuku — “Stounvol in”. Čisto za čitatelje koji nisu na ti s engleskim. U prijevodu ime znači Gostionica Kameni zid. Za shvatiti što se tamo dogodilo 28.06.1969., treba se malo osvrnuti na SAD od kraja Drugog svjetskog rata do kraja šezdesetih.

Sjedinjene države 1950-tih bile su, bez pretjerivanja, uznemirujuća policijska država s velikim problemima po pitanju bilo kakvih ljudskih prava. U politici su početkom Hladnog rata dužnosnici kao Joseph McCarthy provodili prave pravcate čistke ljudi optuženih za “komunizam”. Žene su sustavno tjerane natrag u podređeni položaj nakon što su svjetski ratovi posredno doprinijeli njihovoj emancipaciji. Na borbu crnaca za građanska prava krajem pedesetih i početkom šezdesetih potakli su, između ostalog, linčevi na američkom Jugu. U zapadnim državama poput Kalifornije, koje su SAD ne tako davnim ratom oduzele Meksiku, vlasti nisu prezale ni od ubojstava da zauzdaju bunt brojnog domaćeg meksičkog stanovništva. Čak je i većinski bijela i privilegirana studentarija pronašla zajednički jezik s nižim klasama — svima im je prijetilo nasilno novačenje u vojsku radi kolonijalnih ratova kakve je SAD vodio u Koreji i Vijetnamu.

I svemu se tome suprostavljao nabujali represivni aparat — vojska, volonterske paravojne jedinice i policija.

Mi Hrvati smo u prilici dosta dobro zamisliti kako je to izgledalo na terenu. Politička histerija i sve jača represija započele su zbog zaoštravanja odnosa između SAD-a i Rusije. Samo uzmite u obzir koliko je samoproglašenih “žrtava komunizma”, a ustvari izbjeglih nacista, vjerskih fanatika i raznih kolaboratora poraženih sila Osovine Amerika primila. Mnogi od njih našli su posao u vojsci i policiji. Priča se, čak, da je među njima bio i zloglasni ustaški koljač Rafael Boban, koji je navodno zaglavio u Korejskom ratu boreći se na strani Amerikanaca. Uzmite u obzir kakve su diktatore i diktature Amerikanci u sklopu Hladnog rata uspostavljali po Južnoj Americi. O ološu koji je bježao u, primjerice, Argentinu i o njihovim potomcima kojima je loša bila četerespeta mi ovdje, nažalost, isto znamo štošta. U Americi su krajnje uznemirujuće stvari bile uzele maha i naslonile se na njezine domaće tradicije nečovječnosti.

Nije čudno da je šezdesetih sve počelo pucati po šavovima i da su se razne ogorčene skupine jedna po jedna našle na ulici u protestima i u borbi za svoja prava.

No, položaj prosječnog homoseksualca u društvu bio je poprilično nemoguć.

Za vrijeme McCarthyja i hladnoratovske paranoje, ljudska prava homoseksualaca su sustavno smanjivana. Homoseksualnost je bila kažnjiva zakonom i to je išlo do takvog apsurda da je žena mogla završiti u zatvoru ukoliko nije na sebi u svakom trenutku imala barem tri komada “ženstvene” odjeće. Ovisno o tvom fizičkom izgledu, policija te mogla privesti bilo kada i pretražiti da ti utvrdi spol. U SAD-u pedesetih i šezdesetih napadi na homoseksualce nisu se samo tolerirali, već su se mogli očekivati od same policije. A homoseksualce je mogao i bio sklon zlostavljati bilo tko nezadovoljan vlastitim životom. Nisu se smjeli nikome žaliti da ih se ne prijavi kao homoseksualce. Mafijaši koji su držali Stonewall Inn zarađivali su više od ucjenjivanja svojih mušterija nego od prodaje pića.

Policija je u SAD-u u to vrijeme zlostavljala svakoga, ali svatko se u nekom trenutku usprotivio. Crnci su bili po zakonu građani drugog reda, pa su se početkom šezdesetih izborili za poboljšanje svog stanja. Meksikanci su se barem na ulici odupirali svakodnevnom ugnjetavanju. Studenti su se itekako  bunili protiv novačenja. Ali homoseksualci su bili građani posljednjeg reda i njih je policija dolazila gaziti bez obzira na pobjede i pomake koje bi ostvarile druge skupine. Posebno su ugroženi bili transvestiti i transeksualci, a najgore su prolazili pripadnici manjina — osobito crnci i crnkinje.

Kada je zbog sve veće pozornosti medija policiji postalo teško raditi rusvaj po crnačkim i meksičkim četvrtima, prebacili su pažnju još više na homoseksualce. Homoseksualci nisu imali nikakve četvrti, nisu imali nikakvu zajednicu, a manjince među njima su odbacivale i njihove manjinske zajednice. Bojažljivo i pokorno su se nalazili družiti i plesati po zadnjim rupama, kakve su u pravilu držali mafijaši koji su ilegalno točili alkohol, pa ih nije smetalo imati i ilegalnu klijentelu. Policija je uvijek tamo mogla upasti, globiti, prebiti ili privesti koga bilo. Homoseksualci nisu smjeli nigdje nego u ilegalne lokale, a policiji se od svih ilegalnih lokala najviše isplatilo vršiti racije na one gdje su znali da će među mušterijama naći homoseksualce. Uvijek se moglo zaraditi dodatne dnevnice na uhićenju ili privođenju posjetitelja povrh reketa koji se izvlačio iz vlasnika kafića.

Parada Ponosa je obljetnica

U noći 28.06.1969. policija je izvršila raciju u Stonewall Innu. Posjetitelji, među kojima su uglavnom bili najsiromašniji njujorški homoseksualci, tog dana su se usprotivili. Bilo im je dosta da se na njima iživljava. Nisu bili samo homoseksualni ili transrodni, mnogi od njih bili su i pripadnici manjina, kao Marsha P. Johnson koja se oduprla među prvima i Sylvia Riviera koja je među prvima na uluci priskočila u pomoć. Bili su na dnu društvene ljestvice, čak i u homoseksualnoj zajednici. Na licu mjesta su se počeli otimati, hrvati s policijom i bježati od njih. To je zaprepastilo policajce, koji su bili navikla da ih se svi boje, ali da ih se pederi i lezbe boje više nego itko drugi.

No, to nije nužno ono što se obilježava.

Ono što se obilježava je to što su stanovnici četvrti u kojoj se racija događala izišli na ulicu i pomogli homoseksualcima.

Slabe i nezaštićene se zlostavlja zbog toga što društvo pred tim zatvara oči. Ili pred tim organi reda zatvaraju oči. Ili se bijednici pridruže silnicima pa tuku i oni, jer tako barem nekoga mogu. Sjetite se, ako možete, Povorke ponosa u Splitu na kojoj je ljuta masa na Rivi kamenjem i pepeljarama gađala povorku. Jednog od napadača su žena i djeca kući dočekali zgroženi. Vidjeli su muža i oca kako na ni za što krive ljude baca kamenje, dok je metar od njega sjedio Željko Kerum, tada gradonačelnik, i smijao se. Taj je čovjek otišao ispričati se u novine i plakao je od srama. Došlo mu je do glave koliko je bio glup i jadan. Nije se usudio suprostaviti onima koji mu stvarno zagorčavaju život, nego se s čoporom sebi sličnih okomio na one koji mu nisu i ne bi uradili ništa nažao.

Onog slavnog dana u New Yorku ljudi nisu podržali policiju u šikaniranju, ostali sa strane ili se tek naknadno solidarizirali. Priskočili su u pomoć napadnutima i obespravljenima. Pomogli su svojim sugrađanima natjerati policiju u bijeg. Neredi su potrajali nekoliko dana, ljudi iz čitavog grada dolazili su pomoći. Protestiralo se čak i pred uredima novina koje su vrijeđale napadnute homoseksualce. U zemlji u kojoj je dvadesetak godina prijetnja policijom i vojskom gušila svaki otpor samovolji moćnika, u kapitalističkoj zemlji u kojoj se djecu od malih nogu učilo gledati svoja posla i likovati kada se drugi nađe u nevolji, u zemlji gdje su imigranti nalazili kruh mlateći druge imigrante — tu su ljudi ipak priskočili u pomoć onima koji su bili najniže na društvenoj ljestvici.

To se slavi Povorkom ponosa. Slavi se obljetnica dana kada su se najpokorniji među ljudima u jednoj bezdušnoj zemlji, uistinu prezreni na svijetu, usprotivili sili. I slavi se dan kada su im u pomoć priskočili ljudi koji su mogli komotno gledati svoja posla dok se njihove sugrađane privodi i zlostavlja.

Mi živimo u zemlji koja se trudi učiniti nas bezdušnima. Živimo u zemlji u kojoj nepoznat netko baci bojni otrov u zatvorenu prostoriju punu mladih ljudi, a ministar policije se pravi lud i ostane ministar policije. Onda taj isti ministar bude najuren kada se usudi dirnuti u leglo gospodarskog kriminala. Živimo u zemlji u kojoj mladi gost bude premlaćen zbog poljupca s dečkom. Kad se na istom mjestu poljube dvije djevojke to se gura cijelom internetu na uvid. Živimo u društvu u kojem duhovni i moralni “autoriteti” traže od nas uskogrudnost, nečovječnost i nesolidarnost. U društvu koje očekuje da budemo krotki kada se nas zlostavlja i okrutni čim dobijemo priliku sami biti zlostavljači.

Zato se izađe prošetati u Povorci ponosa. Jer se slavi dan kada barem na jednom mjestu nije bilo tako. U Povorci ponosa se šeta za uspomenu na to kako su se ispred Stonewall Inna najnemoćniji suprotstavili nepravdi. I s jednakim ponosom slavimo obljetnicu dana kada su drugi ljudi, ljudi sa svojim vlastitim tegobama koje od njihovih mogu biti veće ili manje, ljudi, znači, baš poput nas, u tom sukobu stali na čovječnu i ispravnu stranu.

U nadi da ćemo to češće vidjeti i tu kod nas.


    • TEKST:
    • BLOG:
    • AUTOR:
    • FB PORUKA:
SVIDIO VAM SE TEKST?
JOŠ POLITIKE!