Živopisni kadar Katoličke crkve

Živopisni kadar Katoličke crkve

Živopisni kadar katoličke crkve

foto: Marija Tomislava

U Japanu je prije nekoliko stotina godina, ne osobito davno, vladala feudalna anarhija. Otočje je bilo podijeljeno između zavađenih obitelji moćnika koje su iscrpljivale zemlju neprestanim ratovanjem. Desetljeća obračuna između lokalnih šerifa dovela su do toga da oni sami više nisu bili najveća prepreka ujedinjenju Japana i uspostavi reda i mira.

Najveći problem postali su – budistički samostani!

Zajedno s običnim narodom koji je bježao od ratovanja i nesigurnosti, u samostane su se sklanjali dezerteri, pljačkaši, kriminalci i očajnici. Uslijed toga su se samostani pretvorili u utvrde koje su prihvaćale bilo koga tko je bio spreman prekrižiti državu i staviti se na raspolaganje samostanu. Državu u kojoj velikaši ne rade ništa osim mužnje kmetova, ratovanja i bančenja, znamo mi dobro, nije teško prekrižiti.

Ako je društvo razumno i pošteno, a samostan nudi odvajanje od društva, onda će zločinci svoj kruh i mjesto pod suncem tražiti u samostanu. Ako društvo van samostana kolabira, masovni bijeg običnih ljudi u okrilje samostana stavit će očekivanim zločincima u njima veliki broj ljudi na raspolaganje.

Tako se dogodi da krkan kakav bi nasmrt pretukao Budu postane upravitelj budističkog samostana, samostan postane razbojnička utvrda, a budisti postanu paravojska. Takve su paravojske bile strah i trepet Japana, a mitologija o dalekoistočnim redovnicima koji poznaju borilačke vještine vuče korijene iz sličnih povijesnih okolnosti. Dalekoistočni redovnici prečesto su bili u halje odjevena hajdučija, ološ i odbjegli vojni kadrovi.

Upravama i “kadru” po samostanima je odgovarala feudalna anarhija. Oni su se u njoj ponašali kao paradržave, ratni profiteri i bili su presudni faktor u svakom sukobu. Čim bi netko ambiciozan pokušao silom dovesti Japan u red, samostani bi stali na stranu njegovih protivnika i kaos bi se nastavio.

 

    • TEKST:
    • BLOG:

Fra Sotona

Znajući da gore opisano po svijetu nije nečuvena pojava, osvrnimo se na naše vlastite “budiste”. Isusu se Nazarećaninu svojedobno zamjeralo što za potrebe širenja svog etičkog, svjetonazorskog i političkog nauka regrutira kadar među prezrenima na svijetu. Povijest je pokazala da je u tom prigovoru ipak bilo više mudrosti nego što su njegovi sljedbenici spremni priznati. Nisu svi prezreni na svijetu prezreni bez razloga.

Ekstremni primjer takvog kadra iz naših krajeva svakako bi bio franjevac Miroslav Filipović, po svoj prilici najgori serijski ubojica u zajedničkoj povijesti južnoslavenskih zemalja. U jeku ranog Drugog svjetskog rata odbio je nalog nadstojnika svojeg samostana da se distancira od ustaštva. Umjesto prihvaćanja pozicije civilnog kapelana, otišao je završiti teologiju i nakon toga postao vojni kapelan u Ustaškoj vojnici.

U toj je funkciji sudjelovao u planiranju i poticanju pokolja u kojima je i sam zdušno učestvovao. O njima svjedoče dopisi nadređenih njemačkih časnika i izvještaji poslani ustaškom čelniku Eugenu Kvaterniku. Zbog njegovih zločina, Filipovića su na vojnom sudu osudili sami Nijemci. Tvrdi se da ga je papinski legat u Zagrebu suspendirao s dužnosti vojnog kapelana i da je službeno izbačen iz reda franjevaca.

Umjesto kazne, po komandi ustaškog čelnika Vjekoslava Luburića dodijeljena mu je pozicija čuvara logora u Jasenovcu. Tamo je stekao nadimak “Fra Sotona”, a Luburić mu je osobno dodijelio počasno prezime “Majstorović” zbog iznimne stručnosti pri klanju zatvorenika. Čovjek koji je insistirao na tome da svojim rukama nožem ubija djecu popeo se na kraju do pozicije upravitelja logora u Staroj Gradišci.

Poštedjet ću čitatelje daljnjih detalja. Radilo se o krajnje poremećenom čovjeku čije je zločine nemoguće preuveličati. S lakoćom bi se uklopio u Japansko “silovanje Nankinga” ili u mučilišta pod komandom Josefa Mengelea. Problem s ljudima kakav je bio Filipović nije samo u konkretnim zločinima kakve je on počinio. Rat, okupacija i ustaški režim pružili su priliku tom čovjeku da se ostvari kao ono što je uistinu bio. Ali da ga život nije “počastio” logorom smrti i vlakovima punim žrtava za klanje, taj bi čovjek bio svećenik sa završenom teologijom i vlastitom župom. I to posljednje je pravi problem.

Isti bi taj Miroslav Filipović odgajao djecu i informirao svake nedjelje starije ljude na misi o tome kako biti dobar vjernik, a uz to bi malo tko znao što on točno radi u slobodno vrijeme. Sljedbenici Isusa Krista stvorili su organizaciju koja u svoje redove prima svakoga tko se ne može ili ne želi uklopiti u svjetovno društvo. Jednom je taj netko siromašan i obespravljen, ali je drugi put taj netko Fra Sotona.

 

    • TEKST:
    • BLOG:

Suprotni vlastitom učenju

Pogledajmo na trenutak drugu stranu spektra. Javna je tajna da je kler u Hrvatskoj krcat ljudi homoseksualne orijentacije. Mnogi su gay ljudi u Zagrebu barem jednom švrljali s nekim iz bogoslovnih krugova ili su to barem bili u prilici. Tu problem nisu ničije seksualne preferencije, već je problem u tome što u crkvene redove hrle ljudi koji nisu kompatibilni sa službenom politikom te organizacije.

Nije nejasno zbog čega homoseksualci postaju kler. Oni su obespravljena skupina u društvu. Katolička crkva je uvela pravilo celibata, a ono služi sprječavanju zaposlenika da stvore imovinske nasljednike. Seksualna orijentacija homoseksualne osobe čini idealnim svećenicima, redovnicima i redovnicama zbog toga što je malo vjerojatno da će stvoriti djecu koja bi polagala pravo na imovinu na koju pravo polaže matična organizacija.

No, ta ista Crkva vrlo žustro proklamira grješnost spolnog čina kojemu cilj nije začeće. Pravilo celibata za svećenike predstavlja se kao općenita obveza apstinencije od spolnog općenja. Taj navodni zavjet čistoće rutinski krše ljudi koje je njihova seksualna orijentacija odvela u redove klera, gdje je njihova nesklonost da stvore nasljednike svojevrsna prednost pri zapošljavanju. To onda stvara situaciju u kojoj crkva na van grmi protiv homoseksualnosti i aktivno zagorčava život homoseksualnim osobama, a u vlastitim redovima ih nema potrebu sankcionirati.

U najmanju je ruku problem što se jedan dio klera našao u svojoj ulozi prema kriterijima obrnutima od onih koje ta njihova javnim novcem financirana uloga pretpostavlja. Ako je netko u redovima klera završio zbog svoje seksualne orijentacije, u ulozi koja podrazumijeva apstinenciju i gorljivo zagovaranje heteroseksualnosti, onda ta osoba prima novce od države i uživa zaštitu Crkve premda krši pravila i načela svojeg poslanja.

Ako je ta ogranizacija plaćena da utjelovljuje moralnu dosljednost i čvrste principe, nije mala stvar to što se ne pridržava ni vlastitih pravila. No, kada bi Crkva dosljedno provodila zahtjev za suzdržavanjem od spolnog snošaja kod svojih zaposlenika ili samo svoju javnu politiku spram homoseksualnog snošaja, koliko bi klera bilo istjerano iz crkve? Kakav bi kadar u njoj ostao?

 

    • TEKST:
    • BLOG:

Loši primjeri nisu iznimka

Negdje na skali između ljudi koji nisu adekvatan kadar prema crkvenim pravilima i ljudi koji nisu adekvatan kadar ni po kojim pravilima nalazi se porazan broj pripadnika klera. Benigni ljudi poput homoseksualaca nisu sami po sebi problem, osim što jasno ukazuju na sustavnu nedosljednost. Ovi drugi su enorman problem za čitavu zajednicu. Crkva u neodredivom, ali primjetnom broju upošljava i zbrinjava ljude koji krše svjetovne zakone u gotovo svakom polju kriminaliteta. I u to se svako malo uvjerimo.

Nitko se više ne čudi kada neki svećenik ili redovnik pronevjeri novce od prodaje zemljišta, preprodaje drogu, reketari vjernike, organizira prostituciju siročadi, desetljećima izvlači novce iz proračuna na jalovoj obnovi katedrale, zlostavlja djecu, izbjegava porez, širi mržnju, propagira sociopatske stavove, potiče na kršenje ljudskih prava, obmanjuje javnost ili veliča zločine. Optužiti svakoga u crkvi da je patološki slučaj bilo bi nepošteno, ali količina patologije i kriminala koji uživaju zaštitu te organizacije dovodi u pitanje njen smisao.

Dapače, odabir kadra u takvoj organizaciji je do te mjere van pameti da se u jednom mjestu u Slavoniji dogodilo da je funkciju mjesnog župnika godinama obnašao pravi pravcati udbaš. Tajne službe su ga sklonile s dužnosti i skrile u zabačeno selo kao svećenika, a on je tamo kao čisti ateist bez problema obnašao svećeničke dužnosti.

Nitko u mjestu nije primijetio, sve dok jednog dana umjesto svećenika na misi nisu zatekli pismo. U njemu im je “svećenik” objasnio da je on zaštićeni svjedok tajnih službi i da je tražio da ga premjeste u neki drugi oblik zaštite. Čovjeku se život bio zgadio. Na svoje se oči uvjerio da je doista dovoljno odjenuti mantiju da se doslovno bilo tko pred svijetom i ljudima pretvori u božjeg poslanika na Zemlji.

Tako da nije uopće nejasno zbog čega ta organizacija ima nerješivih problema s pedofilijom. Ne postoji karijera kojoj se pedofil može nadati zgodnijom od karijere katoličkog svećenika. Postoji predmet u školama koji svako dijete gura prema svećenicima, postoji društveni pritisak koji svećenicima na tjednoj osnovi pruža pristup djeci, a vjerovatnost da će zločini svećenika-pedofila biti kažnjeni je iznimno mala.

Što se dogodi kada Crkva nije u prilici zataškati pedofiliju u vlastitim redovima? Pedofil dobije premještaj negdje gdje će biti sigurniji od očiju šire javnosti, dalje od zahtjeva društva da ga se procesuira po zakonu i u još boljoj prilici nastaviti po starom. U “najgorem” slučaju dobit će premještaj u provinciju ili zapušteno predgrađe u Argentini, gdje će moći otvoreno biti pedofil bez ikakvog straha od zakona.

    • TEKST:
    • BLOG:

Zašto onda biti katolik?

Ono što se jako često može čuti od hrvatskih katolika je da su oni vjernici, ali da duboko preziru Crkvu. Posve je razumljivo zbog čega je to tako. Kadar Katoličke crkve uživa ugled, financije, sigurnost, pristup medijima i političku moć koje ničim ne zaslužuje. Problem pri tome svemu je značajno dublji. Problem je u tome što Hrvati ne razumiju što znači riječ “katolik”.

Katolik, naime, nije isto što i kršćanin. Ako netko “vjeruje u Boga”, pri čemu želi reći da slijedi učenje Isusa Krista i štuje Bibliju kao svetu knjigu, a istovremeno smatra da je Crkva korumpirana, klijentelistička organizacija krcata neprilagođenim ljudima i kriminalcima s kojom ne želi imati posla, onda taj netko nije katolik.

Katolik je kršćanin koji vjeruje da Katolička crkva predstavlja najispravniji oblik slijeđenja nauka Isusa Krista. Katolik je netko tko stavlja Katoličku crkvu ispred svih ostalih oblika slijeđenja nauka Isusa Krista. Većina kršćana u Hrvatskoj to nije, iz jasnih razloga. Svi drugi razlozi na stranu, tvrditi da Vlado Košić, Josip Bozanić, Damir Stojić ili Anđelko Kaćunko predstavljaju naispravniji način slijeđenja Kristova nauka je teška uvreda tom nauku.

Nadalje, očekivati od ljudi da silovatelje pasa, mešetare građevinskim skelama, kradljivce humanitarne pomoći, silovatelje djece i pobornike duboko nečovječnih političkih ideja vide kao vrhunske sljedbenike Isusa Krista je još teža uvreda. Obzirom na sve što smo do sada doživjeli od katoličkog klera, tko nam može jamčiti da u Hrvatskoj ne postoji svećenik, redovnik ili osoba povezana s crkvom koja doslovno ubija ljude?

Zamislite se nad tim na trenutak.

Koliko nestalih osoba i nestale djece imamo u Hrvatskoj svake godine? Tko ima pristup djeci, zabranu ikakvog spolnog općenja, ideološki pritisak da svoju spolnost, kakva god ona bila, doživljava grijehom i korporativni pritisak da vlastito nedolično ponašanje prikrije pod svaku cijenu? Koga bi, doista, začudilo da u redovima klera postoji barem jedna osoba koju bi trebala biti na sudu zbog ubojstva? Nije pitanje bi li to začudilo nekakvog dokazanog skeptika, već je pitanje, i to retoričko — bi li to, stvarno, začudilo većinu kršćana u Hrvatskoj?

Drugo je pitanje do kada će Republika Hrvatska novcima zasipati organizaciju kojoj čovjek uistinu ne može vjerovati niti da ne bi prikirvala ubojstva. Kad će se posve razuman zaključak, zaključak nezanemarivog broja kršćana u Hrvatskoj, da ta organizacija ne predstavlja ono za što joj se plaća pretvoriti u obustavu tog plaćanja? Kada će hrvatski vjernici svoje kršćanstvo i službeno odvojiti od organizacije koja to kršćanstvo ne predstavlja ni izbliza adekvatno?

To su jako važna pitanja. U najmanju ruku zato što je već sada bolno jasno da je izlagati djecu zaposlenicima te organizacije, najblaže rečeno, veliki rizik.

 


    • TEKST:
    • BLOG:
ŽELITE NAGRADITI ČLANAK?

Ako ste pri novcima i želite nagraditi i pomoći moj rad, to možete uraditi na dva načina.

Možete kupiti primjerak moje knjige Posljednja krčma u centru.

Ili mi možete donirati novce slijedeći upute ovdje.

Kupnjom knjige i donacijom pomažete mom trenutnom projektu o kojem možete pročitati ovdje.

Hvala vam najlijepša!


JOŠ POLITIKE!